Laži mi (#WWC 2016.)

Hello, Cruel World

"Što želiš curo?"

"Oprostite na smetnji gospođo, jeli vaš sin možda doma?"

"Za što ti treba to govno? Što želiš od njega?"

"Molim?"

"Doma je curo, ali je zauzet. Dođi drugi put." Odgovori joj žena i zaklopi vrata.

"Koja ti je ona mala što je kucala?" Žena upita svog sina nakon što se uvjerila da je djevojka otišla. Kroz mutno sjećanje bila joj je poznata, kao da ju je već negdje srela.

"Prijateljica majko." Uzvrati joj pristojno. Znao je kakva kazna dolazi ako bude nepristojan prema njoj.

"Nećeš ti biti prijatelj sa njom. Govna ne idu uz pristojnu djecu."

"U pravu si majko."

"Znam da je jesam smeće jedno. Eno ti tata došao." Mladić se strese. Znao je što sada slijedi i pripremio se na najgore.

"Vidi tko nam je to kući trenutno. Pa gdje si ti?" Reče muškarac i krene prema njemu. Na trenutak se učinilo kao da će ga zagrliti, ali kako li se samo gadno prevario, te mladić završi na podu.

"Jesi mi nabavio ono što sam tražio mali?"

"Nisam uspio gospodine." Odgovori.

Udarac nogom. Pa još jedan.

Trbuh, glava, sve što naiđe.

"Kako misliš nisi uspio?" Vikne.

"Nedjelja je." Prošapće.

Udarac.

"Ti zbilja misliš da mene zanima koji je dan danas?" 

Podigne ga i nabije na zid.

"Znaš li što slijedi?"

Udarac rukom.

"Odgovori mi smeće jedno!"

Pad.

"Znam." Prošapće mladić.

Nagli udarac u zid.

Polako gubi zrak.

"Reci mi govno jedno, što slijedi?"

Zid ponovno.

Pa pod natrag.

"Bol." Reče pri kraju svijesti.

"O sine moj, ovo je tek početak. Ti si ništa, shvaćaš? Ti zaslužuješ sve ovo. Sve si uništio, našu obitelj si uništio. Svaki udarac što ti zadam, svaka odvratna riječ koju ti kažem ja ili tvoja mama je opravdana. Samo si smetnja nama, i svima okolo. Dišeš za ništa, živiš za ništa. Ti si obična pogreška."

Prepusti se crnini.

Mladić otvori oči.

"Dobar dan je danas. Mogu disati." Prošapće za sebe, čisto da sam sebe uvjeri da je dobro.

Krene puzati prema zahodu, bez snage da ustane.

Otvori vrata i polako se, držeći za umivaonik, podigne. Pogleda se u prljavo ogledalo, jedva uspijevajući nešto vidjeti.

Vidi dečka sa jednim zatvorenim okom. Rasječenom obrvom. Raskrvarenom usnom.

Polako podigne majicu.

Šareno, pomisli mladić. Crvena, ljubičasta i plava boja. Neke rane starije, neke svježije.

Odmahne glavom i spusti majicu.

Osjeti olakšanje.

"Nema šivanja." Skoro vikne od sreće. Danas je uistinu sretan dan.

Čuje otvaranje vrata i osjeti da ga netko vuče. Zna da nema što dobiti odupiranjem.

"Jesi naučio lekciju? Znaš li sada što se desi ako me ne poslušaš?"

Na to pitanje dođe mu da se nasmije. Naučio je on tu lekciju odavno. Već zna napamet što će se dogoditi.

"Jesi li?" Zadere se muškarac na što mladić zadrhti. Smiješna li je ova sudbina zapravo. Koliko ironično može biti da se mladić, fizički u boljem stanju, boji jednog teturovog muškarca.

"Jesam gospodine." Odgovori tiho.

"I ja mislim. Gubi mi se sad van iz moje kuće. Ako Bog da više se nećeš vratiti." Uistinu, pomisli mladić, ako Bog da.

Mladić pogleda kroz prozor. Mrak. Pljusak. Grmljavina.

Prolom oblaka.

"Doviđenja." Reče i izađe.

"Mama, idem na trening." Vikne djevojka već na vratima.

"Molim? Ali dušo, jaka kiša pada. Preskoči ovaj put."

"Nije daleko, ne brini. Uzeti ću kišobran."

"Toplo se obuci. Ledeno je vani." Reče joj majka, te je poljubi u obraz i vrati se u kuhinju znajući da nema svrhe odgovarati ju. Uistinu je bila tvrdoglavo dijete. Na nju, rekao bi njen suprug.

Djevojka izađe i polako krene.

Negdje na pola puta okrene se, čuvši dovik svog imena iz daljine.

"Što ti radiš tu?"

"Šećem."

"Po kiši? Bez kišobrana?" Upita i stavi mali kišobran iznad njih dvoje, iako ih je ovako samo djelomično pokrivao. Svakako će biti mokri.

"Izašao sam bez kišobrana jer kiša tada nije padala. I sama si vidjela kakvo je vrijeme bilo prije." Na tren joj se učini da ga je čula da teško diše, dok joj idući tren mladić vuče za ruku.

"Da. O bože, što ti je?"

"Dobro sam." Reče teško dišući, jedva izgovarajući rečenice. "Samo mi daj par minuta. Biti ću dobro."

"Što se dešava?"

"Molim te, ne tjeraj me."

"Reci mi." Pogleda ga tim velikim, crnim očima dok joj je strah bio jasno ocrtan na licu.

"Pomozi mi, molim te." Zamoli ju, drhteći na hladnoći ispod minusa, u mokroj majci kratkih rukava, promočenih cipela.

"Moraš mi obećati nešto." Zamoli. "Nitko, ali nitko drugi mi neće pomoći osim tebe. Nitko ne smije znati."

"Idemo." Djevojka makne pogled sa njegovih suznih očiju i polako mu pomogne ustati, obečavši sebi da će mu pomoći unatoč svemu.