Laži mi (#WWC 2016.)

What Is and What Should Never Be

Žena se ponekad zapitala kako se mogu tako ponašati prema svojem djetetu. Kako mu mogu to raditi. Ali to su bili tako rijetki slučajevi, poput ovog sada. Dok joj droga ne pomuti razum. Dok se ne uhvati alkohola kad droga prođe. Trenutno se pitala što im je dijete skrivilo? Ipak, to je tek nevino malo biće. Njihov sin. Sjetila se obećanja koja su dali dječaku.

Ljubav. Sigurnost.

Sve ono što nema. Sve ono što neće imati.

Zamislila je drugačiju situaciju, drugačiji život.

Odabir.

Zamislila je život u kojem su užasne stvari kojima truje organizam daleko od nje. Da joj se gade. Visokog muškarca koji dolazi doma i poljubi je, dok dijete trči prema njemu.

Zamislila je ženu kakve je sada viđala po televizijama, reklamama. Zamislila je sebe kao jednu od tih žena. Lijepu domaćicu koja sprema obrok za obitelj. Veselu majku koja svaku večer čita djeci priče. Razumnu ženu kada treba donijeti neke teške odluke.

Što je dobila?

U sebi je vidila ženu sa iscrpljenim pogledom, velikim podočnjacima, u staroj, prljavoj odjeći bez snage da se preobuće. Majku koja gleda kako dijete maltretira vlastiti otac. Kako ga tuče svaki dan do krvi. Stane jedino kad se više ništa ne čuje, kada krv počne izlaziti iz mnogih dijelova djetetova tijela. Kada se dječak vrati svijesti pokušavajući ustati dok mu suze padaju niz krvavo lice.

Gleda kako dijete odustaje od pokušaja da ustane i počne puzati, bez snage za išta drugo. Vjerovatno sa par polomljenih kostiju.

A što je napravila?

Ništa. Baš ništa. Stoji zagrljena sa svojim mužem, smijući se neuspjelim pokušajima njihovog jedinog sina.

Nekada, kada sva ta čuda koja uzme, počnu popuštati osjeti mrvičak jada. Žalosti. Tuge.

Žena se trgne iz razmišljanja čuvši smijeh. Jedva poznat. Kao da ga je već čula, ali se ne može sjetiti gdje.

I opet, još jedan glas.

Krene prema prozoru u maloj, nešto je prije ličilo na kuhinju, sada odlagalište pustih boca i pogleda.

Vidi svoga sina i neku djevojčicu. Na trenutak,  žalac ljubomore prođe kroz nju. Njoj se nikada nije nasmijao, pomisli.

Djevojčica gleda njenog sina i onda ga gurne. U blato. Dječak uzvrati i oboje završe uništene odjeće.

Ali umjesto da se naljute jedan na drugog, ponovno se nasmiju.

Vidi da on ima rupice kada se smije. Razmisli i shvati da to nikada nije primijetila. A zašto i bi? Nikada mu nije dala povoda za to. Oni mu nisu dali.

On pokuša maknuti blato sa sebe, ali shvati da ne ide. Zato uzme na prst i prošara ga po djevojčinom licu. Ona mu pokuša uzvratiti, ali nekako, igrom slučaja, blato završi na njegovoj kosi. Samo pogleda u svoju novu prijateljicu. Ni ljuti ni sretni pogled. Nekako prazan. Na trenutak uplašen.

Majka makne pogled sa prozora i pogleda prema vratima. Muž se pojavio. Pogleda iglu u njegovoj ruci pa u sina.

"Vidi dušo, nabavio sam. Falilo mi je." Reče muškarac gledajući začaranim pogledom u drogu.

Opet, žena pogleda prvo iglu, pa sina.

I sama zna da je bitka izgubljena. Postala je ovisna. Užasni ovisnik.

Više od svega na svijetu poželi da nikada nisu došli do ovoga. Da nikada nisu ostali bez novca, muškarčeva se nesretnost ne bi pojavila. Ostali su bez svega, skoro svakog namještaja u kući. Nemaju struju, grijanje im ne radi. Smrzavaju se. Često gladuju. Dijete je neuhranjeno.

Ali sve što je prije zamislila je samo zavaravanje. Obična laž. Glupa laž.

Baci zadnji pogled na dječaka.

"Volim te." Prošapće.

Sva briga za sina u tome trenutku nestane.

"Tatice!" Viče djevojčica.

"Ajme majko. Čudovište me napada. Spašavajte me. Upomoć." Otac počne trčati u krug glupirajući se, kada priđe bliže djeci.

"Tata, ovo je moj novi najbolji prijatelj. Novi najbolji prijatelju ovo je moj tata."

"Zbilja draga? Ja više nisam?" Reče otac, praveći se tužan, a u stvari ponosan što ona odrasta.

"Ali ti si moj stari najbolji prijatelj, on je novi."

"Zbilja? Pa novi najbolji prijatelju, ja sam tata ovog malog čudovišta tu." Pruži ruku dječaku ispred sebe.

Dječak se trgne na riječ čudovište, obuzme ga strah da će ga i ovaj stariji čovjek povrijediti kao što rade doma. Ali on ne želi biti više tužan. Ne želi da ga svaki dio tijela vraški boli. Suze mu se polako skupljaju u očima dok ih pokušava povući natrag.

"Mrzim čudovišta. Ja želim mamu i tatu." Vikne dječak, dok suze padaju, nemajući snage da ih zaustavi.

Muškarac podigne obrve u šoku, ne shvačajući zašto je rasplakao dijete. Pogleda u kćerkicu i vidi da ni njoj nije jasno.

Normalno da im nije jasno. Ne znaju kakvu bol on pretrpi svaki dan. Ne znaju da mu je tijelo ispod odjeće puno modrica i novih, svježe otvorenih rana koje nemaju kada zacijeliti. Ne mogu ni zamisliti kako je to smrzavati se u zimskim noćima obučen samo u tankoj, isparanoj majci, bez grijanja. Kako se osjeća šporko, ne samo izvana, već i iznutra. Udarci i plač  su mu postali dnevna rutina, za dobar dan i laku noć. I to sve djetetu od sedam godina.

Odjednom, dječak krene brzo trčati prema svojoj kući, ni na trenutak ne gledajući iza sebe. Nestane iz njihova vidika, jako zalupivši vratima.

"Ne voli čudovišta tatice. Kaže da su to zločesta bića." Reče djevojčica i pruži mu ruku, polako se krečući doma.

Kada bi oni samo znali kakva čudovišta mogu stvarno biti.