Laži mi (#WWC 2016.)

The Things We Left Behind

Nakon duge, hladne noći na klupici, mladić ustane i krene polako hodati, pokušavajući vratiti toplinu u davno smrznuto tijelo.

Bilo ga je strah vratiti se kući. Ne doma, daleko je to od toga. Kuća. Riječ dom za njega je nešto jako daleko i strano, pojam koji on nikada neće znati.

"Glupan." Čuje glas sa druge strane ulice i polako se okrene.

"Idiote." Vikne drugi dečko, smijući se.

"Ni u školu ne ide. Što drugo osim glupana može biti." Reče prvi dečko drugome i nastave put sa svojom grupicom.

Mladić nastavi hodati, razmišljajući.

Puno ljudi nije željelo ići u školu, puno ih je odustajalo od nje. Ali nema stvari na ovoj planeti koju on ne bi dao da može ići. Ne zato jer su ga zvali svakakvim imenima, već radi sebe. Pitao se kako izgleda dan u školi, kako je dobiti dobru ili lošu ocjenu, nekada pobjeći iz škole sa prijateljima. Kako je to uopće imati prijatelje. On to nije imao. Sjećao se crnokose djevojke iz djetinjstva, često bi se prisjetio i njenog oca, tako dragog čovjeka. Pitao se ide li ona u školu, kako joj ide sada. Tad kada su se družili par puta pričala mu je o vrtiću, o drugoj djeci i kako se zabavlja sa njima. Njemu je vrtić bio stran pojam.

Najviše ga je zanimala škola zbog toga jer je htio učiti. Ne čujete to puno puta, je li tako?

Ali on, mladić tužne prošlosti, želio je to više nego išta drugo. Biti normalan. Biti učen, načitan, rječit, pun znanja.

Drugi su mu se često rugali zbog toga što ne ide u školu. Ali nitko od njih nije znao istinu. Svi su mislili da ne želi.

Nije imao s čim. Nije sebi mogao priuštiti knjige, bilježnice ni išta drugo.

Jedino što je imao je bila jedna olovka, oštrilo i blok. Volio je crtati. Promatrati.

Iako se nekada činilo da ga ništa ne zanima, da ne želi znati, nije tako. Često je promatrao. Gledao druge ljude i krajolik. Maštao je o onome što želi biti.

Bilo što, samo ne ovo što je sada.

Obična propalica kako kažu njegovi roditelji.

Uništena osoba slomljenih snova. Bez izlaza.

Upao je u pakao svojih misli i izlaska nema. Svaki dan iznova, nova bol. Samo patnja.

Vrijeme za pakao, pomisli prije negoli uđe u kuću.

Gledala ga je. Proučavala.

Njegov hod, njega samoga. Bila je iza one grupe koji su ga vrijeđali. Vidila je prazni pogled, blijedo lice i drhtavo tijelo.

Okrenula se i pošla za njim. Pitala se što će biti kada joj roditelji saznaju da je preskočila sat. Mada se nije pretjerano brinula, znala je da joj nikada ne bi ništa učinili. Nikada nisu podigli glas na nju, a kamoli ruku. Nije koristila tu slobodu previše. Poštovala ih je dovoljno da ne krši vjeru u nju koju imaju, davajući joj prostor koji treba.

Uvijek je voljela svoju obitelj, svoje roditelje i mlađeg brata. Sve ono što rade za njih da im omoguće ono što sada imaju.

Toplo je obučena, nikada nije gladna, žedna, uvijek joj je toplo, ima prijatelje i veliku budućnost ispred sebe i predivan život. Ništa više od toga nije mogla zaželjeti.

Djevojka stane ispred poznate kuće. Gleda mladića kako otvara poznata vrata.

Stoji tako, gubeći pojam o vremenu. Moglo je proći deset, dvadeset, čak i trideset minuta.

Krene prema vratima i pokuca.

"To si ti."

"Što?" Odgovori joj zbunjeno i povuče vani.

"Nikada se nisi vratio." Kaže, još uvijek u šoku.

"Nikada se nisam ni htiio vratiti." Bože, koliko li se samo jako želio vratiti i ponovno hvatati leptire i piti sok u njenom društvu dok ih njen otac čuva od okrutnog svijeta.

"Vračala sam se. Nikada se nisi pojavio." Reče ona.

"Bila si dosadna." Bar na trenutak, na jedno kratko vrijeme, nije bio u strahu.

"Zbilja? Nisam bila dovoljno dobra da bi se kao dijete igrao sa mnom?"

"Točno to." Bila je i previše dobra za njega, njeni roditelji su gledali na njega više nego itko drugi u njegovom životu.

"Bila je to samo igra. Bili smo mali. Bože, djeca. Kao da si znao što znači dosadno. Ne bi me čudilo da ne znaš što znači i sada."

Nisam imao dopuštenje da se igram sa tobom, poželi viknuti on. Nisu ga puštali, a kada bi maknuli ruke s njega on bi bio u prevelikim bolovima da skupi snage za pomaknuti se, a kamoli izaći. Jednom prilikom je bio tako blizu da joj kaže, na trenutak je vjerovao da bi mu oni pomogli, dok nije shvatio što bi mu se desilo. Znao je jako dobro. A tada je još imao želje za životom, imao je nade za nečim boljim, vjere u svoje roditelje. I odustao je tada, a prilika da ponovno poželi reći više se nikada nije pojavila.

Nitko ne smije znati.

"Previše sam glup za tebe ha?" Čuje korake iza sebe i dok još nije kasno, za nju, jer za njega je kasno odavno već, zalupi joj vrata.