Laži mi (#WWC 2016.)

Dream a Little Dream of Me

„Što to radiš?" Reče djevojka drhtavim glasom gledajući poznatog mladića iz daljine.

„To nije pitanje koje želiš postaviti, priznaj."

„Zašto to radiš?" Pita ponovno. Ovaj put bez odgovora.

„Kairo, odgovori mi." Vikne.

„Zato što želim. Zato što mogu."

„Lažeš me."

„Nikada, glupa djevojko. Uništila si me isto kao i oni. Vjerovao sam ti i slomila si me. Bio sam budala koja se ponadala da ima nešto. Ali svi ste vi isti, zar ne? Pravila si se, lagala me da smo prijatelji, a zapravo, to ti je bio samo plan." Odgovori joj oštro, glasom koji nije pripadao njemu.

„Ne, to nije istina. Što to govoriš?"

„Čudovište si." Reče slomljenim glasom odlazeći u drugu prostoriju.

Djevojka se pokuša pomaknuti sa mjesta gdje trenutno stoji, ali ubrzo odustane. Neka nevidljiva sila kao da ju je držala dok je nemočno promatrala mladića kako vadi tablete i u plastičnu čašu ulijeva vode.

„Snow." Pogleda ga u oči kada zovne njeno ime, polako prinoseći tablete ustima, kao da to radi njoj u inat.

„Isti ste." Proguta tablete sa vodom i sjedne na pločice, čekajući neizbježno, nešto što je priželjkivao već duže vrijeme.

„Ubili ste me." Prošapće i zatvori oči.

Ne zna ni sama koliko dugo je vrištala, dozivajući njegovo ime, preklinjuči ga da se spasi, da ima vremena. Nije znala koliko je vremena prošlo kad ju je zadnji put pogledao. I tad je bilo sve gotovo.

„Ne vrišti pahuljice. Sve je u redu." Osjeti ruku na svojem ramenu kako ju nježno trese i podigne pogled te odahne od olakšanja i zagrli ga dok joj se suze spuštaju niz već mokre obraze.

„O Bože, samo san. Hvala ti." Počne pričati na njegovom ramenu dok joj je on rukom prolazio po leđima, umirujući ju.

„Naravno da jesam."

„Kako si ušao?" Upita ga, još se ne odvajajući od njega.

„Prozor ludice, zatvaraj rolete. Imaš sreće što nisam neki manijak."

"Slučajno."

"Znam da si malo smotana. Zašto si vrištala?" Upita zabrinut za svoju prijateljicu. Ona je bila jedina osoba kojoj je rekao istinu. Shvaćala ga je, podržavala i pomagala mu. Bila je tu za njega. Nije ga osuđivala zbog stvari koje nije znao. Poštuvala ga je unatoč svemu. Navikao je biti odbačen od strane ljudi, izrugivan. Osoba bez ikoga. Ali ona je nekako probila to i pomakla je zid izoliranosti.

Postala je osoba kojoj je mogao vjerovati.

"Mislila sam te izgubila."

"Treba malo više truda da se mene riješiš."

„Ne znaš kako mi je drago zbog toga." Reče i nasmije se „Što radiš tu uopće u ovaj sat?"

„Bilo mi je dosadno samom. A i kod tebe je bar toplije nego na ulici."

„Opet su te izbacili?" Odmakne se od mladića.

„Tiše malo čovječe. Letjeti ću vani ako me tvoji vide."

Uhvati ga za ruku i on se trgne. Upali lampicu pokraj kreveta i pogleda u ruku a zatim u njega.

Ruka mu je izrezana, kao da ga je netko rezao namjerno. Velika posjekotina na licu koja se pruža od nosa prema uhu. Tragove krvi iz nosa koje vjerojatno nije imao vremena očistiti. Prebaci se na drugu stranu i podigne mu majicu dok je on gleda. Srce joj zastane u šoku.

„Ne."

Tiho kaže, uvjeravajući samu sebe da ono što vidi nije istina.

Suze joj se krenu skupljati u očima dok prolazi rukom po grubo uništenim leđima.

„Kako?" Gotovo preklinjuči, zamagljenih suznih očiju, natjera ga da joj kaže. "Molim te da mi rečeš." Znala je da on to ne želi. Nikada joj nije govorio kako. Ali sada, zahtjevala je to. A sutra će to popraviti.

„Staklom u početku. Poslije nisam bio pri svijesti." Odgovori joj blago se trzajući pod njenim dodirom.

„Ne. Ne može to tako." Šapne ponovno, još uvijek u šoku.

„Tako je kako je."

„Nije u redu Kairo. Ne mogu ti to raditi, a ti to ne možeš trpjeti više."

„Smiri se. Ajde, sve će biti u redu." Reče mladić nekako više uvjeravajući nju nego sebe.

Ali znali su, oboje, da neće biti u redu. Da će se to ponavljati iz dana u dan, sve dok netko ne izgubi. Ili on ili oni. Netko mora prije odustati. Najviše se bojala da će on prvi. Imala je vjere u njega, u snagu koju on ima sada, ali što ako više ne bude mogao? Ako odluči reći ne i sam sebi oduzme život. Zbog okrutnih ljudi propustio je najljepše čari života. Mogao je vidjeti svijet, proputovati. Mogao je biti nešto. Netko. Mogao je tako puno stvari, a sve je to propustio zbog pogreške ljudi koje on, unatoč svemu, voli više nego ikoga ikada.

„Koliko jako te boli?"

„Onako."

„Puno?"

„Puno." Pogleda ga i vidi taj izraz boli i patnje, veći nego ikada prije. Neće moći još puno to izdržati, pomisli.

Za sve ljude, on je samo igračka. Pokvarena igračka koju su odbacili nakon što su je slomili. Nitko se ne želi igrati sa pokvarenim autićem ili barbikom kojoj fali nešto. Tako i sa njim. Za ostale, on je bio samo igračka koja je potrgana. Obična osoba okrivljena za sve tuđe grijehe.

Za nju, on je bio puno više od toga. Bio je jedan mali anđeo u njenim očima. I ona će ga spasiti. 

Legne na krevet i privuče ga sebi. Zagrli ga, ne govoreći ništa, puštajući ga da pusti svoju bol. Da olakša bar malo taj teret pakla koji nosi na svojim leđima.