Laži mi (#WWC 2016.)

Jin i Jang

Muškarac, srednjih godina iz daljine gleda ženu, malo mlađu od njega kako drži malu bebu u naručju i uspavljuje ju. Pjeva pjesmice svojim predivnim glasom, dok djetešce polako sklapa oči.

Polako korača prema ženi, pokušavajući biti što tiši da ne probudi tek usnulo biće te joj priđe i poljubi je u tjeme. Iz njenog naručja uzme njihovo dijete, plod njihove ljubavi, u svoje ruke polako hodajući prema krevetiću.

Polegne dijete u krevetić i ostavi jedan mali poljubac na mekani obraz na što počeše nosić malim prstićima i vrati se spavanju.

Muškarac nije ni shvatio da je zadržavao dah sve dok se nije odmakao od bebe.

Pogleda ženu sa tako velikim obožavanjem, kao da je nešto najsvetije na ovom svijetu.

Vrati se k njoj i zagrli je dok skupa gledaju malo djetešce kako spava, nesvjesno ičega oko sebe.

"Ovo dijete, obećavam ti svime što imam, biti će najvoljenije dijete na ovoj planeti. Nikada mu ništa neće faliti." Reče i pogleda ju.

"Najsretnije." Odvrati mu ona i poljubi ga.

Ali oni i to obećanje, biti će laž.

Oni će to dijete dovesti do propasti.

--------------------------------------------------

"Ti! Ti derište jedno pokvareno." Vikne muškarac na dijete, nešto starije od tri godine.

"Ti si kriv za sve, čudovište jedno." Drekne opet, dok ga malo biće ne shvaća ništa. Kako bi ga i shvaćalo, tek je dijete. A on? Muškarac? On je čudovište.

"Ne. Ne, stani. To je tvoje dijete budalo." Priča sam za sebe, još pri sebi bar malo. Dovoljno da na trenutak uspije pogurati dijete iz dnevnog boravka i poslati ga u sobu. Upozori ga da se zaključa, ali što dijete može razumjeti od toga? Kao da zna što znači riječ ključ, zaključati.

U malom trenutku trijeznosti, uspije pogledati dijete i suze u njegovim očima. Kao da zna što se sprema. Uspije prepoznati biće kojemu je par godina prije dao obećanje da će ga štititi i voljeti bezuvjetno.

Ali to je bio tako mali trenutak. Tako mali da je već prošao.

Dijete zaplače i muškarac krene prema njemu. Ne da ga smiri, da ga poljubi, da kaže da ne plače.

Zapravo, smiriti će on dijete.

Ali na tako krivi način.

Udarac jedan, drugi, pa treći.

Plač djeteta se više ne čuje.

Sve je tiho i muškarac je napokon sretan. Polako krene prema kuhinji i negdje, na pola puta, okrene se.

Pogleda dijete kako leži na podu, bez svijesti. Mirno.

Tiho.

U isto to vrijeme samo na drugoj strani ulice događa nešto potpuno drugačije. Velika obitelj i puno djece okruženi su oko male djevojčice crne kose zavezane u malu punđicu.

"Princezo, zaželi želju." Reče otac pogledavši svoju malu kćerkicu. Pogleda u to predivno biće sa tamnim očima koje je naslijedila od svoje majke.

Predivna je, pomisli muškarac.

Djevojčica puhne i svjećice se ubrzo ugase. Krene prema svojem ocu i skoči mu u zagrljaj.

"Mogu li ti reći što sam zaželjela tatice." Podigne pogled prema muškarcu.

"Ali princezo, onda se neće ostvariti." Odgovori joj otac i poljubi je u obraz.

"Ovo hoće tatice. Mi ćemo biti zauvijek skupa, zar ne? Je li tako tata? Mama, ti i ja, zajedno. I nitko nas nikada neće rastaviti." Kako djevojčica to reče spusti se iz zagrljaja i krene poskakujući prema ostaloj djeci.

Otac pogleda u majku, koja je do sada slušala njihov razgovor i kimne joj, kao da potvrđuje sve što je dijete reklo. Žena mu polako prilazi i on je obgrli jednom rukom.

"Zauvijek princezo. Mama, ti i ja, do kraja svijeta." Prošapće.