Laži mi (#WWC 2016.)

Two Minutes to Midnight

"Ostavi to." Vikne crnokosa djevojka na mladića, njoj okrenutog leđima.

"A?" Mladić se okrene  prema njoj i pogleda je.

"Nije a nego molim. I vrati to natrag na policu. Prijaviti ću te za krađu." Upozori ga drskim tonom glasa.

"Ne kradem. Posuđujem."

"Da da, a novce misliš vratiti nikada, je li tako? Nije u redu krasti. A pogotovo ne alkohol, samo zato da bi se napio budalo."

"Ne deri se."

"Prijaviti ću te. Vjeruj mi da ću te prijaviti ne vratiš li to na policu natrag."

"Zbilja? Ti misliš da neću stići pobjeći? A i da me uhvate, tu nema kamera da to potvrde. Misliš da je tvoja riječ dovoljna crnokosa? Ni ne trudi se, previše su svi oni zaposleni da bi se brinuli jer su nestale dvije boce. Mislim, postoje i gori zločini od ovog, pa ipak opraštaju." Reče mladić i okrene joj leđa ponovo.

"Ima i vlada, sud, policija, znaš?"

"Zar si tako glupa djevojko? Ti zbilja misliš da će se itko od njih zamarati ovime? Kakve veze vlada ima sa ovime? Što, prijavit ćeš me ministru ili nekome od njih tamo? Munjena curo, njih ne zanimaju ljudi kao ja. Zar ne vidiš kako živimo? Kako većina stvari propada? Da se oni mrvicu trgnu i da sebi smanje plaće, jer oni moraju voziti BMW naravno, možda bi i uspjeli u nečemu. Praznici su, neki na skijanju, neki na Havajima. Probudi se malo iz svijeta kojega zamišljaš i shvati neke stvari. Pogledaj neke ulice i ljude tu gdje živiš  ponekad. I onda pogledaj njih. Neki ljudi moraju raditi neke stvari koje ne želi da prežive. Ne možemo svi imati sve.

"Ali rade na tome."

"Koliko se njih do sada izmijenilo na vlasti? Koliko njih je obećavalo da će promijeniti to? Svi su to rekli. A što se promijenilo? Koliko njih umire od gladi još uvijek i mora tražiti po smeću ili prositi na ulici?

Možda i rade nešto, da bi ih javnost voljela. Da bi rekla kako je ta osoba super i kako joj treba zahvaliti.

Ali istina je da se mi nismo trgli sa mjesta na kojem smo bili prije deset ili više godina." Mladić završi rečenicu i potrči vani na hladnoću. Djevojka, još razmišljajući o onome što je dečko rekao, polako krene prema kasi.

"Jesi donio ono što smo ti rekli?" Upita ga majka.

"Jesam."

"Kako mi se to obraćaš? Kakav ti je ton glasa? Što sam ti rekla za to idiote jedan? Gdje ti je poštovanje prema vlastitim roditeljima? Večeras nećeš ući u kuću." Zadere se žena na nevino dijete ispred sebe.

"Ispričavam se. Jesam gospođo, donio sam." Reče i krene vani bez prigovora, znajući da ako išta kaže samo će duže biti na ulici.

Kako je izašao, stresao se. Već je pala noć, a vani je bio možda jedan stupanj, dok je on na sebi imao majicu kratkih rukava. Ali navikao se on već na to.

Mogu ja to, nije prvi put, pomisli i polako krene šetati pokušavajući se ugrijati malo. I uistinu nije bio. Prisjetio se jedne novogodišnje noći kada je bilo ispod nule. Prisjetio se kako negdje dok su ljudi odbrojavali on više nije osjetio ni jedan dio tijela. Negdje sredinom noći su ga neke cure povele sa sobom da se bar na kratko ugrije. Da je mogao, da bar je, rekao bi im da ne rade to, da je zahvalan, ali da će mu samo biti gore kad se jednom ugrije i onda opet izađe. Rekao bi im da se ne trude, da je klupa njegova prijateljica idućih tjedan dana. Jednom kad se navikneš na hladnoću nakon nekog vremena ju prestaneš osjećati.

Uvijek se pitao što im je skrivio. Što je napravio da se ponašaju tako. Kako god okreneš, nije imao ništa, nije imao nikoga. Bio je sam.

Često je viđao obitelji kako rade snijegovića zimi, ljeti kako idu na kupanje ili sladoled. Kako roditelji grle djecu i igraju se sa njima.

Ali znao je da stvari nisu takve doma. Da se roditelji drugačije ponašaju kada su sami. Rijetki ljudi su istinski sretni. Rijetki ljudi imaju sve.

On nije jedan od njih. On nikada neće biti jedan od tih rijetkih.

I dalje će mu roditelji biti drogeraši, alkoholičari, sve dok ih jednog dana to ne ubije.

I dalje će biti sam, jadan i pokvareni dečko koji mora krasti.

I dalje će biti ona osoba sa ranama, ona koja mora spavati na klupi, u majici kratkih rukava smrzavajući se po najhladnijim noćima.

Glupo dijete bez škole.

Osoba koja jednoga dana dođe do točke psihičkog sloma i sama sebi oduzme život.

"Ali ne još, mogu spasiti roditelje." Reče sam sebi.

I dalje će biti osoba koja vjeruje da može spasiti sve, da ni najgori ljudi ne zaslužuju zlo.

Osoba koja vjeruje da se svi mogu spasiti, osim njega samoga.

Da zaslužuje sve najgore.

Misli mladog dečka dvije minute prije ponoći na klupici prekrivenoj snijegom u novogodišnjoj noći.