Laži mi (#WWC 2016.)

Beginning

„Ozbiljno? Ti si pesimist?" Pitao ju je jednog sunčanog dana dok su ležali na travi gledajući u plavo nebo.

„Većinu vremena." Odgovorila mu je, lagano se okrećući prema njemu. Proučavala ga je. Vidjela je oštre crte lice, umorne oči i usne koje se cijelo vrijeme smiješe. Nepravilan nos i rane. Ožiljke. Prazne tamne oči koje gledaju u sunce i daju neku blagost toj pustoj crnini. Tanašne ruke pune modricama. Dugi prsti kratkih izgriženih noktiju. Tamna kosa koja je puhala kako ju je vjetar nosio.

„Ja sam nešto između optimista i realista." Rekao je i nije mogla proturječiti mu u tome. Za osobu sa životom kakav on ima, bio je previše nasmijan. Što god ona rekla, kakvu god glupost netko drugi rekao uvijek je u svemu tome pronalazio nešto vrijedno smijanja. Osoba koja svoj osmijeh nije skidala sa lica iako su oči govorile drugu priču. On je bio osoba na koju ste se uvijek mogli osloniti, koja vas nikada ne bi napustila. U ovo kratkih dva mjeseca što su se družili znala je da je on nikada neće izdati. Jednostavno je bio takva osoba. Imao je taj dječački duh i vjeru u ljude. Mislio je da svi zaslužuju nešto bolje, nešto savršeno. Samo on ne.

„Ma nemoj mi reći." Nasmijala se.

Iako on nije vjerovao u to da on može bolje, da on ne zaslužuje bolji život od ovoga koji sada živi, ona je vjerovala umjesto njega. Ona je vjerovala u njega onda kad on nije u sebe mogao. Onda kada bi bio pretučen i slomljen. Kada bi poželio sve ovo okončati jednom zauvijek, zaustaviti tu bol koja ga razdire iz dana u dan. Ona je bila ta koja je skupljala te puknute komadiće. Nije ih vraćala, nije ih popravljala, znala je da ona to ne može. Nego je te nevidljive komadiće sakupljala i čekala. Čekala je dan kada će mu netko ili nešto vratiti tu vjeru u samoga sebe. Dan kada će on biti slobodan od samoga sebe i sretan, istinski sretan. Nadala se da će jednoga dana vidjeti u njegovim očima istinsku sreću i veselje, bez patnje. U to da će sjediti u prvom redu kada jednog dana odluči reći uzimam ženi koju voli, kada odluči reći da novom članu obitelji.

Željela je da on bude u prvom redu kada ona bude svom odabraniku rekla uzimam, da vidi njenu sreću i veselje u očima.

Da budu tu jedno drugome pri svakom životnom cilju.

„Najozbiljnije. Volim imati tu nadu u sebi, ispunjava dio mene. Nadam se da ću jednoga dana biti daleko odavde i da neću morati ovisiti o nikome. Sam svoj čovjek." Reče i nasmiješi joj se.

„Što ti piše to na majici?" Pita je najednom ozbiljan.

„Kako misliš što piše?"

„Ja ne znam čitati." Odgovori joj iskreno i djevojka odjednom osjeti veliku tugu u sebi. Sažalijevanje za tog dečka pokraj sebe. Toliko je toga propustio, za puno stvari nije čuo, neke njima sada prošlost vidio tek prvi put. Ali to da ne zna čitati rastužilo ju je više nego išta. Svi odbacuju čitanje, praveći se nepismeni samo da bi ispali smješniji drugima. Vjerovala je u to da se ne pravi, znala je da ne ide u školu, ali mislila je da zna osnovno.

„Zašto?"

„Nije me imao nitko učiti čitati." Slegne ramenima kao da je to mala stvar.

„Ja ću te učiti. Slovo po slovo. Riječ po riječ."

„Hvala ti pahuljice." Reče i nakloni joj se.

On se sa druge strane pitao kako je živjeti životom kakav ona živi. Kako je imati odličnu obitelj poput njene, siguran i topao smještaj, obrazovanje. Prijatelje.

Nije želio upoznati njene prijatelje iako ga je nagovarala. Jedva je njoj rekao neke stvari, ali oni su prijatelji. Saznala bi prije ili kasnije, a i nije joj to htio skrivati.

U ovo vrijeme što ju je poznavao, svidjeli su mu se njeni roditelji i brat. Bolje i poštenije ljude nije upoznao. Kako bi pahuljica rekla, kao da mu se opravdava svaki put, nisu imali puno, ali za njihov mali svijet imali su sasvim dovoljno.

Osjećao je neku suosjećajnost i poštovanje sa njihove strane, kao da ga prihvaćaju među svoje. Kraj tog osjećaja lagano se rješavao svog straha od odbijanja, iako je znao da to neće ići preko noći. Malo po malo, korak po korak.

Napokon je bio prihvaćen.