Laži mi (#WWC 2016.)

Truth Be Told

Malo po malo, odustajao je. Svakim trenutkom koji je prošao, dizao je ruke od sebe.

Pokušavao je. Trudio se biti uvijek dobro. Svaki dan imati smiješak na licu.

Zavaravao se da je dobro, da on to može. Da ga ništa ne boli.

Ali istina je drugačija. Slamao se. Svakim danom sve više.

Nije mogao više.

Nije mogao biti dobro, nije mogao trpjeti tu bol više. Čovjek bi rekao da nakon toliko godina te neprestane boli s vremenom se navikneš. Otupiš. Što je istina. S vremenom je onaj jaka bol od početka postajala sve slabija, oporavci su samo prividno trajali kraće, ti cijeli događaji bi trajali kraće. Samo prividno. Jedan udarac  je vremenski trajao isto sada kao i prije deset godina. Računao je na to da bi im nakon toliko vremena dosadilo, svaki dan ista stvar, ali nije.

Nije želio odustati, naravno da nije. Ali, bio je na granicama snage.

Svaki dan. Svaki tjedan. Svaki mjesec.

Za njega je postojala samo patnja.

Ne samo fizička. Bog zna da se s njom mogao nositi. Pitanja su bila ta koja su razarala njegov um do kraja. Misli koje su ga spuštale na dno rupe jada.

Da ima snage odustao bi već odavno. Našao bi načina. Kratka bol za prestanak ovog što naziva svojim životom.

Nije da nije mogao. Itekako je. Ali, negdje duboko u sebi nije želio da na takav način završi njegov život. Dok nema nekog da ga bar pokopa. Znao je da njegovi roditelji neće. Tko zna što bi se desilo s njim tada. Žalosno i sebično od njega, ali nitko ga nije imao oplakivati. Na nikome nije ostavio nikakav trag, od života nije napravio ništa, na kraju, on je bio ništa. Dok ne postane nešto biti će tu, disati ovaj zrak, sve dok mu Bog ne kaže da je s njim gotovo.

Bio je pri kraju svoje snage, onoga što te vuče naprijed. Kao optimist nije shvaćao zašto. Bio je mlad, njegov život tek bi trebao početi, a on je bio tu, ispred neke izmešljene vage, važući između života i smrti. Nije imao nikoga da ga zaustavi u onome što želi, da mu kaže da će biti bolje.

Sam, kao i uvijek.

Nada u bolje sutra ga je dovodila do depresije jer je znao da za njega boljeg sutra nema. Same laži kojima se zavaravao.

Samo je jednu osobu lagao uvijek. A on je bio osoba koja je voljela istinu. Istina je bolja od laži. Ali toj osobi je morao.

Sebi.

Lagao je samoga sebe.

Nije mogao dalje. Ali morao je.

Morao je nastaviti dalje.

Nije imao drugog izbora.

/18 godina ranije/

„Pogledaj ovo." Reče mlada žena i pruži poseban papir svome zaručniku koji je upravo došao doma nakon dugog radnog dana.

„Što je to?" Upita ju i spusti stvari na pod, te krene pratiti ženu prema dnevnoj sobi gdje sjednu na kauč.

„Pogledaj." Muškarac posluša ženu i pogleda papir.

„I? Što kažeš?"

„O Bože." Skoči sa kauča i zagrli ženu, sretniji nego ikada. Upravo je doživio najljepši događaj životu i suze nisu prestale padati.

„Jedina moja." Reče i uhvati ju za ruku koju polako poljubi. „Sanjam li ljubavi?"

„Dečko je. Dobiti ćemo malog dečkića." Odgovori mu, dok im suze radosnice klize niz lice.