Klinci (završena)

Sretan rođendan!

Lena je sjedila na krevetu, u odaji koja je bila namijenjena članu kraljevske obitelji. Sjedila je na krevetu skvrčenih koljena koje je obgrlila rukama dok je promatrala odaju. Visoki bijeli strop sa zlatnim izbočinama u obliku raznolikih lica, dva muška i dva ženska, nije im pridavala previše pažnje. Spustila svoj pogled preko crvenih zidova na ormar od tamno smeđeg drveta koji je imao udubljene ruže u sebi. Osjećala se kao da je u nekom kraljevskom dvorcu, kao da sve to njoj ne pripada, kao da ona nije nasljednica toga, nego samo slučajna putnica koja se odmara ovdje. Čula je korake s drugog kraja hodnika i znala je da su Igorovi, tako odlučni koraci bili su samo njegovi. Nakon nekoliko trenutaka začula je kucanje na vratima. Smiješak joj je preletio preko usana. Prekrasan smiješak koji je razotkrio njezine crvene usne s bijelih zubi.

- Dođi. - rekla je tiho.

Odmah je začula otvaranje vrata i primijetila Igorovu gustu, crnu, raščupanu kosu kako izlazi iz okvira vrata. Na njegovom blijedom tenu, vidjeli su se ostaci neprospavanih noći. Došao je do nje i sjeo na krevet. Jednom rukom joj je prošao po kosi, a drugu je još uvijek bila iza leđa što joj je tek sada postalo čudno.

- Kako si mala? - rekao je i nasmijao se, onako kako je samo on znao.

- Znatiželjno. - rekla je kroz smijeh. - Što imaš u ruci?

- Neću ti još reći. - odgovorio joj je kroz osmijeh. - Reci mi je l' znaš koji je datum bio jučer?

- 19.07.?

- Da! - uskliknuo je i zagrlio ju. - Sretan rođendan, mala moja!

- Hvala. - rekla je sretna što se sjetio. - Ali zar ja više ne starim?

- Stariš, ali i ne stariš. Ma ubiti, evo ti poklon. - sada ju je pustio iz zagrljaja i napokon maknuo ruku iza leđa i dao joj neku kutijicu otprilike 15x10x5cm koja je bila zamotana u crni papir s ljubičastim točkicama.

- Papir je prekrasan. - rekla je oduševljeno i počela je odljepljivati. Kada je konačno uspijeva skinuti papir bez da ga ošteti zalijepila ga je unutar ladice noćnog ormarića. Sada je u ruci imala samo bijelu kutijicu čiji je poklopac vrlo lako podignula. Na dnu je bio njezin srebrni lančić s rascvjetanom ružom. Osmijeh je prošao njezinim licem. Zagrlila je Igora najjače što je mogla, no Igoru to nije smetalo jer je mogao izdržati vampirski snažan zagrljaj.

- Taj lančić ti je Antonio dao kada si bila mala, ali vjerojatno se toga ne sjećaš.

- Stavi mi ga. - rekla je i okrenula mu leđa i podignula svoju dugu plavu kosu. Igor je vrlo lako i brzo zakopčao lančić. Kada se okrenula zagrlila ga je i poljubila. Njihov poljubac nije trajao odviše dugo, ali dovoljno da se Lena povuče natrag i tiho kaže - Oprosti... Nisam htjela.

- Ja sam htio. - rekao je i nasmijao se. - Moram ti reći nešto, važno... Nemoj mi čitati misli sada.- zastao je i duboko udahnuo, a ona je pokušavala distancirati svoje misli od njegovih, znala je da joj je to s razlogom rekao, vjerovala mu je. - Kada sam saznao da si ti kraljica demona nisam znao kako reagirati. Lena, ja sam... kralj demona. Razumiješ li sada da te uistinu volim i da nas dvoje moramo biti? - govorio je tiho jer su njihova lica još uvijek bila blizu. Ona nije odgovorila nego ga je samo poljubila i povukla k sebi. Kada ga je pustila iz poljupca pomaknula se sa sredine bračnog kreveta u jednu stranu i njemu pokazala da sjedne kraj nje. Učinio je to, a ona je naslonila glavu na njega.

- Uskoro počinjemo s velikim bitkama protiv Nikoline i sam znaš da postoji mogućnost da ja budem ona koja padne... - rekla je Lena tiho.

- To se ne može dogoditi. Ti ćeš biti onako koja ne samo da će pobijediti, nego i obnoviti vampirsko kraljevstvo, a sada ga i ujediniti s demonskim, sa mnom.

- Pusti sada to, slab si, lezi i spavaj. - rekla je i prošla rukom po njegovoj gustoj kosi. - Spavaj.

***

Jutro je osvanulo u nježnim tonovima narančaste boje. Jedna takva zraka dopirala je i u Lenine zeleno-smeđe zjenice koje su promatrale Igorovo tijelo koje spava u dubokom snu i sanja... "O čemu sanja?" Prošla je rukom po njegovoj glavi, licu. "Sanja li mene? Kako je on odličan dečko, ah sad zapravo dečko je u njegovom slučaju relativan pojam." Mislila je o tome i nasmijala se. Stavila je svoju glavu na njegovo rame. Dok su tako ležali prolazilo je vrijeme. Lena je čula lagane korake koji su prilazili odaji. Tako lagani koraci, kao da se osoba jedva dotiče tla, to sigurno nije Josip. Začulo se kucanje na vratima i kada je Lena pokretom ruke otvorila vrata bez da ih je fizički dotaknula vidjela je Larisu. Onu demonicu od jučer... Prekrasnih smeđih očiju i duge smeđe kose. Kada je Larisa ušla u odaju i vidjela poziciju u kojoj su ležali Lena i Igor. Lena je stavila prst preko ustiju u znak da bude tiho.

- Spava. Dođi idemo van. - rekla je Lena i ustala se lagano, tiho s kreveta i još jednom prošla rukom po njegovom licu. Tiho su izašle i zatvorile vrata.