Bikes, secrets, demons, just usual stuff....

896 67 6
                                    

Kada su se udaljavali od kuće, a njihovi prsti bili isprepleteni i grijalo ih je toplo proljetno sunce, hodali su laganim korakom. Nisu se otišli daleko kada je Igor stao. Stao je ispod onog drveta gdje ju je neko veče gledao. Zapravo, nije to bilo neko veče, svaku noć od kada mu je Helena rekla za nju dolazio je ovdje. Samo promatrati njezinu kuću i misliti na nju, Lena to naravno, nije znala. Pa zar bi mogla? Do par dana mislila je da joj je Tamara mama! Mislila je da ne postoje tajne vladine organizacije, ta pa živimo u Hrvatskoj! A da postoje vampiri, o tom je mogla samo maštati... Lena nije ni gledala Igora, pa ni što on radi. Samo je hodala usporedno s njim i u ovom trenutku stala. Podigla je pogled prema Igoru, njegove usne bile su složene u osmijeh, a njegov pogled okrenut prema drvetu. Instinktivno je okrenula pogled za njegovim. Na drvo je bio naslonjen motor. Nije se razumjela u motore, jedino je prepoznala znak od Honde, ipak proizvode i aute.

- I što misliš? - čula je Igorov znatiželjan i propitkivajući glas.

- Pa... crn je. - rekla je nesigurna u ono što on želi čuti.

Njegov znatiželjan pogled bio je uprt u nju kao malo dijete što iščekuje nešto veliko:

- Ajmo na sladoled! - rekao je i izvadio dvije kacige, crnu i crvenu. Crvenu je pružio Leni.

- Ja, znaš... mislila sam da idemo pješke. Možeš motor ostaviti ovdje vratit ćeš se po njega.

- Nije valjda da je tebe strah? Cura koja spava s demonima. - rekao je i nasmijao se.

- Mene strah? - nasmijala se. - Nikada nisi bio više u krivu. - rekla je i stavila kacigu na glavu i sjela iza Igora. Nije joj bio jasan onaj dio s demonima, no smatrala je da je to samo govorna figura, često je imala problema s tim, da ih ne shvaća i ne razumije, stoga nije pitala.

- Uhvati se za mene. - govorio je Igor stavljajući kacigu sebi na glavu.

- Pfffff, mogu ja i ovako. - rekla je puna samopouzdanja, na što joj se on samo nasmijao.

Upalio je motor i vozio lagano do kraja ulice, kad mu je Lena tiho rekla:

- Što je to najbrže što tvoj motor može vozit?

Propeo je motor u zraku kao da je samo čekao priliku na to, ona se uhvatila oko njegovog struka. Shvatila je da je to on i htio. Htio je da se "uplaši" ili uspaniči i uhvati za njega. Tako je bio siguran da neće pasti. Vozio ju je po gradu, a ona je uživala. Nikada nije mislila da vožnja motorom može biti lijepa. Uvijek je to smatrala previše opasnim ili svoj život previše dragim, a možda nije imala ni kome vjerovati. Zašto je ona vjerovala Igoru? Razmišljala je o tome. Ne zna ništa o tom dečku. Zna, ali samo onoliko koliko joj je htio reći. Ni više ni manje. Helena joj je pričala o njemu. No samo je potvrđivala sve što joj je on rekao. Dijete je agenata, čiji su roditelji ubijeni zato da on može živjeti. Njegovi roditelji i Helena su bili najbolji prijatelji, tako su joj rekli. Zar stvarno Hrvatska ima tajnu protučetničku organizaciju? Ili je u pitanju "Crna ruka"? I kako to da baš njena mama radi tamo? Što je s njenim tatom? Gdje je on? Zašto nikada nije pitao za nju? Zar mu ništa ne znači? Do sada je Tamara uvijek bila sve što joj je trebalo, to se neće promijeniti bez obzira i na to da sazna da je predsjednica svijeta! Dok je razmišljala njezino lice se sve više i više smrkavalo, gubilo je osmijeh i onaj žar u očima. Zaboravila je na vožnju motorom i Igora. Igor kao da je osjetio naglu promjenu Leninog raspoloženja. Odmah je stao sa strane ceste i sišao s motora. Lena nije primijetila čak ni to. Bila je u svojim mislima. Izgubljena kao nikada prije. Bila je u potrazi za svojim tatom. Za čovjekom koji ju je ostavio. Koji se nije protivio tome što je Helena napravila. Bacila je kacigu s lica, panično se ustala s motora i okrenula lice od Igora. Pokupio je kacigu i spremio, zajedno sa svojom. Došao joj je iza leđa i zagrlio ju. Tiho joj je prišapnuo:

- Što je bilo mala? Što te muči? - na što ga je ona odgurnula i zaboravila je da je u gradu.

- Sve! - izderala se. - Kako... - rekla je tiho i zastala. Nekoliko trenutaka nakon je nastavila - Kako me je mogao ostaviti? Zar mu nisam ništa značila? A ona? Ona je barem stupila u kontakt... Da, nakon 16 godina, ali ipak je! - njezine zelene oči postajale su crvene, ne, to nije bilo crveno kao da će plakati. Njezina šarenica je promijenila boju. Igor je to primijetio, ali nije odstupio ni koraka. Čak joj je prišao i bliže, znao je što joj se događa i znao je da on to može zaustaviti. Samo kada bi mu ona to dozvolila.

- Hajde smiri se, zar je prošlost toliko važna? - rekao je grleći ju u čvrstom zagrljaju. - Ona je prošlost. Dio nas je, ali ona se nikada ne može promijeniti. - nikada je naglasio tako je njegov dubok glas podrhtavao u svakoj narednoj riječi. - A znaš li što može? Tvoja budućnost! Ona ovisi o sadašnjosti. Zato hajde idemo po taj sladoled. - uhvatio ju je za ruku, a ona ju je istrgnula.

- Sladoled? Kako si ti znao da se nešto događa sa mnom? Kako si znao kada treba zaustaviti motor? - njezine oči su postajale sve crvenije i crvenije. - RECI MI! - izderala se, a svi ljudi na ulici su se okrenuli. Njezine oči postale su krvavo crvene. - Hoću kući, hoćeš li me odvesti ili ću pješke?

- Odvesti ću te. - rekao je nekako žalosno i povrijeđeno.

Sjeli su na njegov motor. Cijelim putem kući Igor je razmišljao o Leni, što se to dogodilo s njome? I kako se tako brzo mogla pretvoriti u... Nije se usudio ni pomisliti. Još ima nade. Lenu trenutno nije zanimalo iskustvo vožnje na motoru. Nije ju zanimalo ništa do pitanja kojih je malo prije postavila. Gdje je njen tata? Je li mu ikada išta značila? Zašto ju je tako ostavio? Onda se je sjetila i dečka što ju vozi, Igora. Kako je znao kada zaustaviti motor? Kako je znao da ne bi izdržala pritisak koji se nakupio?

Kada su stigli ispred Lenine kuće, ona je sišla, a on je ostao na motoru.

- Oprosti što sam upropastila sve... Stvarno mi je žao, sada iskreno samo želim biti sama. - rekla je i zagrlila ga.

- U redu je. Drugi puta ćemo otići na taj sladoled. - rekao je i nasmijao se, no u tom osmijehu Lena je vidjela svaku emociju, svaki njegov mišić. Osjetila je svaku njegovu krvnu stanicu koja mu unutar žila teče tijelom. Pogledao je u njezine oči, bile su još uvijek krvavo crvene. Nije ništa otkomentirao samo ju je pustio iz zagrljaja i pozdravio ju.

***

Ušao je u Heleninu sobu. Nije gledao ni gdje je. Odmah s vrata je rekao:

- Jaka je, jača je od Nikoline. Pobijedit će ju ako bude morala... - rekao je tužno.

- Nećemo dopustiti da se to dogodi. Ona ne smije saznati da je ona potomak vampira, i da samo jedan vampirski poljubac na vrat bi bio dovoljan da i sama postane potpuni vampir. - rekla je Helena i zagrlila Igora. - Ne brini. Nećemo dati da sazna to, a dok ne sazna i ne prihvati to kao istinu, Nikolina ništa ne može, ne smije, jer Antonio bi ih obje ubio. 

Klinci (završena)Where stories live. Discover now