Vampiri, demoni, ček šta?

752 65 7
                                    

Ležala je na krevetu s glavom na jastuku. Igor je sjedio njoj okrenut leđima. Rukom mu je nekoliko puna prošla po leđima. On se nije micao i dalje je sjedio kao i prije. Kada je prestala pogledala je kroz prozor, a on se okrenuo prema njoj:

- Što si stala? - rekao je i nasmijao se.

- Nisam znala da ti odgovara. - nasmijala se. - Kao neka mačka si. Igore, je l' ti... ovaj... - nasmijala se nekim čudnim, sramežljivim smijehom.

- Je l' ja što? Jesam mačka? Nisam. - rekao je, nasmijao se i prišao joj bliže. Ona se nasmijala i spušteni pogled vratila njemu u oči:

- Ma ne to, nego... Je l' vjeruješ da postoje tako neka nadnaravna bića? Tipa vampiri ili možda demoni? - rekla je i istraživači gledala u njegovo lice ne bi li uočila i najmanju promjenu. On se nasmijao. - Pa? 'Oćeš mi više odgovorit? - rekla je i ona se nervozno nasmijala.

- Vjerujem. - rekao je mrtvo ozbiljno. - Mora da će demoni jednog dana preuzeti cijeli planet. - rekao je sarkastično i opalio se smijati k'o budala. Lena je odvratila pogled od njega, njezin pogled bio je tužan, razočaran, a ona se odmaknula. Igor je to skužio i uzeo ju za ruke i povukao prema sebi. - Zašto to pitaš?

- Zbog sna. - rekla je kao da je bilo istina, kao da je to bio jedini razlog zašto, a nije. Zanimalo ju je govori li Josip istinu, je li on stvarno vampir. - Ti si u mom snu bio, mislim demon. Nisam sigurna, jer nikada nisam vidjela demona ni u filmu ni ništa. - rekla je i nasmijala se.

- Uuu demon! Sigurno sam samo zato bio zgodan je l' da? - nasmijao se, ali je odmah nastavio bez njenog odgovora. - Filmovi tipa Sumrak bili bi bolji da se rade o demonima. Oni su puno zgodniji i bolji od vampira.

- Očito vjeruješ u demone. - rekla je i nasmijala se. On je stavio svoje u usne da će reći "ali ja to nisam rekao.", no ona ga je preduhitrila. - Nisi rekao, al nisi ni porekao! - Igor se nasmijao.

- Dođi želim ti nešto pokazati. - rekao je ustajući se s kreveta i pružajući joj ruku koju je ona prihvatila i onda se ustala s njime.

Spustili su se dolje. Lena se obuvala, a Igor je otišao kod Tamare u njezinu radnu sobu i zatvorio vrata. Ona je sjedila za stolom i pisala neke dokumente, ali kada je vidjela Igora odmah je prestala i podignula pogled prema njemu. Imala je upitni pogled kojeg je Igor shvatio pa nije čekao da ga oslovi.

- Ona... Ona to mora saznati što prije. Došao sam vam reći da ću joj pokazati sve. Ona mora znat! - krenuo je izlaziti, no još nije bio otvorio vrata kada se naglo okrenuo - Javite Heleni da će Lena danas znati sve. Ne mogu joj više lagati, moje srce se lomi! Spremite se na ono što dolazi. - rekao je pozdravio ju i ostavio s Lenom kuću.

Sunce je sada već bilo pred suton. Zrak je bio ispunjen mirisom raznog cvijeća među kojima je najintenzivniji bio miris tratinčica. Koje su prikrivale sve zelene površine kraj Lenine kuće pa i onaj dio pod drvetom gdje je bio Igorov motor. Pružio joj je kacigu koju je imala danas ujutro.

- Opet motorom? Znaš da zadnji put nije dobro završilo... - rekla je tiho, kao da je progutala ovaj zadnji dio.

- Zapamti, ovo što ti moram pokazati moraš vidjet! - rekao je, nasmijao se, pomaknuo je njezinu kosu s lica i stavio joj kacigu na glavu.

Vozili su se ni 15 minuta. Došli su na onu livadu gdje ona ide učit, gdje je bila onaj dan. Onaj dan kad je upoznala Josipa. Nije to bilo toliko davno. Bilo je jučer. Jučer, a čini joj se kao čitava vječnost što ga zna! Josipove oči su joj posebne, drage. Njegov dodir iako hladan, čini joj se topao. Razmišljala je o Josipu kada ju je Igor skinuo s motora i skinuo kacigu koja joj je čuvala lice. Osjetila je njegove tople ruke na licu. Pogledala je u njega, njegove crne oči kao da su gorjele. Njegove usne bile su složene u prekrasan smiješak. Spustio je svoju ruku i uhvatio njezinu. Tiho joj je šapnuo:

- Dođi! - hodali su polako prema sredini polja, dok je ona do malo prije osvježavala što je s Josipom ovdje proživjela, sada ju je zaokupio Igor s njegovom namjenom. - Ovo što ću ti pokazati i to što ću ti reći će odgovoriti na tvoje pitanje koje si mi postavila, no ne samo to. Otkrit ću ti nešto, što će promijeniti tvoj cijeli život. - rekao je i zagrlio ju. - Vjeruješ li mi?

- Da. - odgovorila mu je pomalo nesigurno.

- Ja ti vjerujem. - rekao je i nije ju puštao iz zagrljaja. - Pitala si me vjerujem li u vampire i demone. Ne samo da vjerujem u njih, nego... Ja sam demon. - zastao je istraživajući njezinu reakciju, koje nije bilo, ona je čekala da on nastavi. - Nemaš nikakvih komentara? Od tebe sam očekivao najmanje da ćeš me izrugat. - rekao je promatrajući ju ozbiljno.

- Ne, nemam. Prošla sam već kroz ovo... - rekla je tiho i odvratila pogled.

- Preduhitrio me zar ne? - rekao je ljutito. - Onaj glupi vampir me je preduhitrio! - pustio ju je iz zagrljaja. Ona je samo stajala zbunjena. Kako je moguće da Igor zna za Josipa? Što se dogodilo? Što je njoj promaknulo? - Pa onda ti je pretpostavljam sve ispričao, zar ne? I rekao ti što si ti? Koliko si važna? - ljutina je izbijala iz njegovog glasa. - Je li ti onda rekao i koliko si mu ti važna i koliko mu značiš? Mene nije spomenuo? - obasipao ju je pitanjima, a da nije čekao ni odgovora. Ona nije ni na što odgovorila samo je stajala.

On se okrenuo od nje. Odmaknuo korak, dva, tri. Krenuo je odlaziti od nje. Vidjela je to u njegovim očima.

- STANI! - izderala se. - Nije mi rekao ništa drugo osim toga da je vampir! Ništa! Ne znam tko sam ili po vašem što sam! Rekao je da mi Helena mora reći ili... - zastala je.

- Ili tko? - upitao je okrećući se.

Začulo se šuštanje u grmlju, skok s drveta. Sve joj je to bilo odviše poznato da se pravi da ne zna tko je to. Bio je to Josip. Stajao je iza Igorovih leđa.

- Antonio. - odgovorio je umjesto nje. - Neću ti dopustiti da se tako ponašaš! Htio si ju ostaviti ovdje samu! Ti nisi normalan. - govorio je prijetećim glasom prilazeći Igoru.

- Što se to tebe tiče? Nije da si joj ikada ikako mogao pomoći! - Igor se derao na Josipa, a Lena je samo šuteći promatrala što se događa i pažljivo slušala svaku njihovu riječ.

- Mogao sam, oh ispričavam se, još uvijek je mogu spasiti sam! SAM! Ne trebam za pomoć nikakve demone, a najmanje tebe!

- Šteta što ti neću dopustiti da probaš. - odgovorio mu je. - Jesi li ju možda poljubio za vrat i pretvorio nepovratno? - rekao je i krenuo rukama na Josipa.

- Nisam! Nikada joj ne bih tako što mogao napraviti. - govorio je Josip koji je odbijao i Igorove riječi kao i fizičke napade.

- DOSTA! - začuli su Lenin glas. Imala je osjećaj da su zaboravili na nju i da samo tako može dobiti njihovu pažnju, očito je bila upravu. - Dosta mi vas je! Ne znam o čemu pričate, želim da mi odmah kažete. - rekla je mirnim glasom, kao da je se sve to nje i ne dotiče. 

Klinci (završena)Where stories live. Discover now