Klinci (završena)

Moja, samo moja zauvijek

Bila je potpuna tišina u Leninoj sobi. Kroz otvoreni prozor dolazi je svjež zrak koji bi ju s vremena na vrijeme milovao, dok je ona spavala. U njezinoj sobi je bila polutmina, jer je kroz isti prozor odakle je zrak dolazio, dopirala i srebrna mjesečeva svjetlost. Začulo se šuštanje njezinih zavjesa, ali to nije bilo pod utjecajem vjetra, jer se nekoliko trenutaka nakon toga pojavila crna silueta nedaleko od Lenine glave. Izgledalo je više kao prikaza nego kao čovjek. Bio je sav u crnom, imao je kapuljaču preko glave. Neko vrijeme je samo stajao i promatrao Lenu. Sjeo na krevet do nje, nekoliko puta joj je prošao kroz kosu.

- Josipe? - snenim glasom i zatvorenim očima je Lena upitala.

- Nije Josip. - odgovorio je čovjek iskrivljujući svoj glas. Lena je podignula svoju glavu i otvorila oči. Vidjela je samo obrise tog čovjeka. Čovjek je skužio da ga Lena istražuje, promatra, da želi saznati tko je on.

- Vidim, Josip je daleko od vas. Tko ste vi i što želite od mene? - rekla je dižući se iz kreveta.

- Ja sam Antonio. - rekao je čovjek i vratio glas u normalu. Lena je podignula desnu obrvu, taj glas, zna ga.

- Što hoćete od mene? Kakav vam je to glas?

- Moj glas je onaj koji ti je dobro poznat, kojeg čuješ gotovo svaki dan. Lena ja sam ti tata. - rekao je i uhvatio ju za podlakticu.

- Žao mi je što vas moram informirati, ali uloga tate je odavno već zamijenjena s...

- Tamarom. - prekinuo ju je. - Znam sve o tebi, isto tako znam i to da su ti Josip i Igor danas konačno otkrili tko si.

- Da... jesu. Što si čekao tako dugo? Zašto si pustio Heleni da mi laže? Zašto nisi spriječio Josipino ubojstvo? - rekla je i počela udarati po krevetu.

- Jer nisam se smio uplitati u tvoj život, kao tvoj otac do sada. Vijeće mi ne bi dozvolilo da ijedna od vas dvije postane kraljica. Štoviše i mene bi ubili. Vampirske legende moraju se odvijati bez ičijeg uplitanja. Zato...

- Profesore. - rekla je Lena kada ga je prekinula i stavila je ruku da prekrije usta koja su joj se raširila u obliku slova o.

- Zaboravio sam na tvoju natprosječnu inteligenciju. - rekao je i nasmijao se, tada je skinuo kapuljaču s lica. Uistinu to je bio Lenin profesor iz hrvatskog, njegova crna kovrčava kosa se u tami nije ni vidjela, a njegove duboke plave oči su ju promatrale.

- Kako...

- Jednostavno, zar ti nije bilo čudno što su prihvatili za posao nekog tako "mladog"? Nisam mlad, ni malo. Zanima me još što ti je mama rekla, jer po onome što sam danas čuo nije rekla ništa.

- Ne, apsolutno ništa. - rekla je razmišljajući o tome kako se zapravo više nema čemu opirati, to joj je sigurno stvarno tata. Sada je već preživjela skoro sve, najbolju prijateljicu su joj ubili, ona je saznala da je buduća kraljica vampira,... Ništa ju više nije moglo iznenaditi.

- Onda ću ti ja reći sve. - rekao je i sjeo na krevet te joj rukom pokazao da sjedne kraj njega, što je ona i učinila. - Dakle, istina je, daleko si ti od čovjeka, ti nisi čak ni običan vampir. Tisuće života vampira i ljudi zajedno imaju manju vrijednost od tvojeg. Ti si buduća kraljica vampira, kada završi rat između tebe i tvoje sestre, ja se povlačim i prepuštam sve tebi. Imamo prekrasan dvorac u Mađarskoj, pa i u Italiji i Hrvatskoj, možeš otići u bilo koji od njih i tamo biti. U svakom od tih dvoraca je jedan od upravitelja, ajmo to tako reći i oni će ti svi služiti, tebi ne Nikolini. Čuo sam prepirku Josipa i Igora danas, ti ne znaš o čemu su pričali iako si bila kraj njih. Josip je rekao da bi te što prije trebalo pretvoriti u vampira, ponajviše zbog tvoje vlastite sigurnosti, jer sada si samo meta, pa čak ni ona pokretna. Vidio sam Josipa dolje i siguran sam da će on doći gore kada ga pozoveš ili kada ja odem. Mislim da bi bilo najbolje da te on pretvori, jer samo tada ćeš moći postati ono što uistinu i jesi.

- A a Igor? On će poludjeti kada to sazna! Ja nisam sigurna da sam spremna, da ja to želim. - rekla je i okrenula glavu od njega pa ju brzo vratila kao da se nečega sjetila. - Jesi ti otišao i Nikolini reći i pomoći? Stojiš li ti i na njezinoj strani?

- Ona je bila prvo dijete, a ti si se rodila nakon. Mislio sam da će ona biti polučovjek pa da se legenda neće morati u potpunosti ispuniti, no njezina mama je natjerala nekog vampira da ju ugrize prije nego što ju je rodila. - govorio je teško, monotono, kao da je svaka njegova riječ padala i njemu na dušu, pa zar i ne bi?

- Ja... Antonio odi, ne želim sada razmišljati više o ovome. Postoji za mene i taj ljudski život koji još uvijek živim. - rekla je na što se Antonio ustao i krenuo skočiti kroz prozor. - Vidimo se sutra u školi na sve po starom.

Antonio je skočio i otrčao toliko brzo da se Leni gotovo činilo da se teleportirao. Sada je počinjala biti svjesna prednosti vampira, njihova brzina, savršeni vid,... no još uvijek je glavu okretala od toga da je to ono što je i ona zapravo. Josip je skočio na prozor. Zagrlio ju je bez ijedne riječi. Legli su na krevet kao i onda kada joj je pričao priču.

***

Jutro je osvanulo brzo nakon što je ona opet zaspala. Josip je još uvijek ležao kraj nje i gledao ju, isto onako kako je bilo i kada je zaspala. Jedan pogled u njegove modro zelene oči probijao joj je dušu. Nije mogla ništa više shvatiti, od pogleda u njih glava joj se mutila, razum joj se brkao, kao razbacani govor na podu.

- Dobro jutro ljepotice. - rekao je i poljubio joj, onako strastveno kao i uvijek.

- Jutro. - odgovorila je tiho, a on je još uvijek držao njezinu donju usnicu. - Moram se spremiti za školu.

- Sve sam ti spremio u torbu što ti treba. - rekao je i nasmijao se.

- Koristan si znaš. - rekla je kroz smijeh i šetala do ormara. Kopala je po njemu i gledala, jer je sve vratila nakon tog na svoje mjesto. Josip se ustao i došao do nje, stavio ju je da sjedne na krevet.

- Zašto ti je većina ormara crna? - rekao je vadeći neku crnu suknju koja je po njegovoj procjeni trebala biti otprilike 5 cm od njenog koljena, što je pristojno za školu.

- Jer ne pokazuje nikakve emocije. Ne pokazuje ništa, osim do toga da sve na kraju opet postaje mrak.

- Kako pesimistično zvučiš. - nasmijao se, dao joj suknju, neku crnu majicu, bez ikakvog uzorka, crvenu kariranu košulju i crne dokoljenice.

- Zar bi ti išta optimističnije zvučao da si saznao da se moraš boriti sa svojom polusestrom, za koju nikad do sad nisi saznao jer je ona vampir, a ti si samo čovjek koji je mrtav u trenu oka. - odgovorila mu je okrenutim leđima dok se presvlačila. Nije ju više baš bilo briga što će obući.

- Lako se da promijeniti taj dio da si čovjek.

Kada se obukla okrenula se prema njemu. Zagrlila ga je i tiho mu rekla, kao da se boji da će nešto krivo se dogodit:

- Barem bi ti trebao biti sa mnom zauvijek.

- Bit ću, vidjet ćeš. - nasmijao se. - A imam i cijelu vječnost da ti to dokažem.

Poljubio ju je, reklo bi se pohlepno. Poljubio ju je na obraz, na čelo, svugdje.

- Moja, samo moja zauvijek.

Lena je maknula kosu s na desnu stranu. I otkrila svoj blijedi vrat. Nagnula je glavu tako da je Josip mogao doći do njezinog vrata. Prošao je rukom po njemu, a ona mu je rekla s toliko sigurnosti da ga je zaprepastila:

- Poljubi me na vrat.

On ju je poslušao, pohlepno ju poljubio na vrat. Ona se naježila od njegovog poljupca pa se udaljila od njega. Usta su joj bila suha. Imala je osjećaj da sunce sja jače nego što je sjalo prije nekoliko trenutaka. Vidjela je svaku sitnicu, osjetila je Tamaru koja je sjedila dolje u kuhinji. Čula je kako guta kavu. Osjetila je i miris kave. Imala je osjećaj da osjeti sve na svijetu. Osjetila je još nešto, što je dolazilo od Josipa, bio je to njegov osjećaj. Da, bila je to sreća pomiješana sa zabrinutošću. Znala je i što misli. Čula je njegove misli kao da govori s njom. Osjetila je vjetar vani koji nije ni ulazio u njezinu sobu. Osjetila je kapi kiše koje su još bile previsoko da budu namirisane. Osjetila je sve. Osjetila je i više nego što je osjetio Josip.