Klinci (završena)

Sve dolazi na svoje

Nakon što je Lena onako panično izašla, Igor je odmah krenuo za njom. No Lenina mama ga je uhvatila za nadlakticu.

- Pusti ju, ako je kao ja, onda ju samo pusti da se ohladi i da o svemu samo promisli. Shvatit će. Koliko sam vidjela nema ništa njegovog na njoj. Moja je. - reče žena s pritajenom srećom.

Igor ju je poslušao. Okrenuo se i sjeo na stolicu gdje je čekao da se Lena probudi. Lenina mama hodala je nervozno po prostoriji. Na mnogo načina se pokušala smiriti, nikako joj nije uspjelo. Nakon toliko dugo vremena napokon ju vidi. Narasla je. Slična joj je, neizmjerno. Karakter to je njen. Lenina kosa je nešto svjetlija, ali je njena. U glavi je osvježavala svaki njen pokret i riječ što je rekla pred njom. Prošlo je pet minuta. Onda još i deset. Igor nije ništa pitao, samo je čekao znak Lenine mame. Ona kao da to nije shvatila, jer je još uvijek jednako zamišljeno razmišljala o Leni. Nitko se od njih dvoje više nije ni pomakao. Vladala je potpuna tišina. Vrata se naglo otvore, a iza njih proviri Lenina glava. U tišini stane ispred žene koja tvrdi da joj je mama, da joj je dala život.

- Niste zaključali vrata i mogla sam vrlo lako pobjeći. A što se tiče dečkiju koji su skriveni vrebali na mene ipak su me pustili izaći pa opet vratiti se, zašto?

- Jer se ti nisi čak ni kao ostali otišla "ohladiti", nego si otišla razmisliti o svemu i pretpostavljam da nemaš odgovore na sva pitanja pa si se zato vratila?

- Nagađaš dobro.

- To nije bilo nagađanje, vjeruj mi ako ikada budeš imala kćer koja je skoro tvoj klon - sa smiješkom reče.- onda ćeš sigurno sve točno znati. - sada se uozbilji. - Dakle, da čujem pitanja!

- Ako si mi ti stvarno mama, tko mi je tata?

- Kako sam znala. Zašto je to bitno?

- Ostavila si me samu! Čak nisam imala ni tatu! - Lena se izderala, nikada nije toliko povisila glas, usnice su joj počele drhtati. Pokušavala se smiriti, trebalo joj je malo vremena.

- Lena,... - njena mama je pokušala odgovoriti, ali ju Lenin bijes prekine:

- Ah Lena, je li to uopće i moje pravo ime? Ili si mi ti dala neko drugo, a posvojitelji ga nisu htjeli? Ili mi nisi dala ime uopće!

- Lena je tvoje ime. Ja sam ti ga dala, jer nikada nisam bila sigurna hoću li te vidjeti, pa sam htjela da imaš dio mene i zato imaš dio moga imena. Ja se zovem Helena, a ti si Lena.

- To je slatko od tebe, samo mi nije jasno zašto si sada došla? Nakon toliko vremena? I što je to bilo važnije od mene da si me morala ostaviti, samu, čak i bez tate?

- Najlakše bi bilo kada bih ti sve ispričala zar ne? Pa dobro. - zastala je i uzela duboki udah, jer je znala da sada ide priča od neizmjerene važnosti. - Radim za tajnu vladinu organizaciju. Naš zadatak je praćenje svih četničkih organizacija po završetku Domovinskog rata. Zar bi to bila karijera za koju bi ti rekla svom djetetu? Vjerujem da si gledala barem Nikkitu, tamo uzimaju ljude koji nikome neće faliti, i pretvaraju ih u agente. Nikkita se zaljubila u jednog dečka i tog dečka su ubili. Kod nas nije takvo stanje. Nisu ti ubili tatu. Koliko znam on je još uvijek dobro i živ. Ali ja nisam mogla raditi s malim djetetom, dala sam te svom bratu u Varaždin, nisi tamo dugo ostala. Jer iako je zvanično rat završio '95, još su se događala ubojstva, pa tako sve i do '98, dok si se ti rodila i dok si bila kod mog brata. Njega su ubili, jer mene nisu mogli naći. Tebe je on prijavio kao svoje dijete s njegovom curom Tamarom. Njegova cura Tamara, ili kako si je do sada zvala mama ti zapravo nije u rodu, ali se brinula za tebe i na tome sam joj više nego zahvalna. Ona se nakon ubojstva mog brata preselila u Osijek i od te točke pa nadalje znaš svoju životnu priču.

- Mama, ja... - Leni je zapela riječ u grlu. Helena joj je prišla i samo ju je zagrlila.

- Sve je uredu, ne moraš ništa reći, a što se tiče tvog tate, to je nešto sasvim drugo.

- Zar nisu sada četnički ustanci svršili, zar ne možeš sada sa mnom kući?

- Ne, Lena. Dok sam čekala da se probudiš pogledala sam sve osobe s kojima ideš u razred. Ela je po onome što je njen otac rekao, prije nego što smo ga odveli u zatvor, nasljednica svega što je učinio i što se još mora učiniti kako bi sve bilo kako treba. I htjela sam te zamoliti da ju držiš na oku i tako postaneš član naše zajednice, Da dobiješ posao.

- Nije mi bila draga ni prije. Može! - reče Lena s toliko odlučnosti da je samu sebe iznenadila.

Lena se pozdravila s mamom i zamolila je Igora da ju isprati. Kada su se vrata za njima zatvorila Helena se konačno osjećala dobro i sretno.