Mučenički snovi

870 69 11
                                    

Hodala je ulicom. Nije bilo nikoga. Proljetni zrak u olujnome vjetru udarao joj je u lice. U njezinim zeleno smeđim očima bile su krupne suze koje su se slijevale niz lice. Vidjela je nekoga. Stajao je nedaleko od nje. Bio je to dečko, ne bilo koji. Bio je to on, Igor. Potrčala je njemu, ali nagla promjena svijetla natjerala ju je da prije pogleda u nebo. Nebo iznad nje koje je prije samo nekoliko trenutaka bilo svijetlo i veselo, sada se smračilo. Prijetlio je prolomom oblaka. Trčala je još brže k njemu. Kada je došla kraj njega, on je šutio i zagrlio ju. Počela je padati kiša u krupnim kapima. Padala je svuda oko njih. Svuda, osim po njima. Oko njih je bilo neko ljubičasto polje, koje je sprječavalo da pokisnu. Kiša se pretvorila u led, a Igor ju je jače zagrlio i onda naglo pustio. Nije ju pustio do kraja, ostali su još u zagrljaju. Poljubio ju je u čelo i rekao "Nemoj me ostaviti, nikada. Ne znaš koliko mi značiš.". Ona je samo potvrdila kimanjem glave kada su se njegove usne nježno dotaknule njezinih i ostale u poljupcu. Kada ju je pustio iz poljupca, ona je okrenula glavu prema natrag, jer je imala osjećaj da nisu sami. Uistinu iza nje je stajo neki čovjek. Bio je to njezin profesor iz hrvatskog. Igor je prošao kraj Lene i stao između njih. Profesorove oči postale su crvene, njegova koža svijetlija, a njegova gusta crna kosa još crnja. Igor je gubio oblik njegovog tijela. Oko njega se stvarala tama, koja kao da ga je gutala. Kada se konačno maknula od njega, nije imao majcu, a na ramenu je imao nekakvu tetovažu. Bila to tetovaža u obliku kruga s nekakvim simbolima unutar njega, crne boje. Na leđima je imao velika crna krila. Na sebi je imao duge crne hlače i crne starke, a njegova kosa, bila je crnja no ikada prije. Lena je nepomično sataja i gledala scenu što se odigravala pred njom. Njezinom profesoru narasli su očnjaci koji su posezali za Igorovim vratom. No nisu uspijevali doseći ga. Igorove snažne ruke čvrsto su držale vitko profesorovo tijelo kada je profesor izvadio srebrni bodež i zbio ga Igoru u srce. Lena je kleknula na pod i zavrištala.

Tamara si je bila napravila kavu i sjela za stol u kuhinji. Položila je glavu na ruku koja je skvrčena u laktnom zglobu bila na stolu. Poslovna zabava jučer prošla je izuzetno dobro. Zapravo, moglo bi se čak reći i odlično. Dobiti će promaknuće. Višu plaću. Moći će Leni pružiti sve što god želi. Lena kao da joj je stvarmo bila kćer. Njezina mala srećica, koja raste. Kada bi barem to mogla zaustaviti. Jučer je sama provela noć s dečkom. Ali to je bio Igor, znala njegove namijene. On joj nikada ne bi naudio. Začula je Lenino vrištanje iz njezine sobe. Otrčala je gore u njezinu sobu i panično otvorila vrata i vidjela je Lenu kako leži na krevetu, vrišti i plače. Došla je do nje i sjela na krevet. Lagano joj je prošla rukom preko lica, kada se ova trgnula.

- Što je bilo? - pitala je Tamara.

- Sanjala sam... nešto... užasno. - tiho joj je odgovorila i pogledala ju očima u kojima su se nakupile suze. - Možeš li molim te nazvati Igora da dođe?

- Naravno. Što si sanjala?

- Sanjala sam da su ga ubili. - rekla je i zastala. Shvatila je da joj mora lagati, jer ne želi da sazna da zna za vrampire. - Ne znam tko točno. Ležao je mrtav pod mojim nogama, nisam mu mogla pomoć.

- Idem odmah nazvati Helenu. - zagrlila ju je i otišla iz sobe.

***

Igor je zbunjeno šetao po onoj prostriji. S jednog kraja na drugo. Kao da se nalazi u bolnici i da je u pitanju nečiji život. Kao da je u velikoj ne izvijesnosti. Iz susjedne prostorije izašla je Helena sa svojim mobitelom u ruci. Okrenula je mobitel prema njemu i pokazala mu zadnji poziv koji je primljen. Na zaslonu je pisalo "Tamara". Igor je upitno pogledao Helenu. Stvarno mu nije bilo jasno što ona želi reći s time.

- Lena je jako ružno sanjala. Sanjala je da si umro. Da te je netko ubio, ne zna tko i želi da odmah dođeš. Treba te.

- Idem odmah. - rekao je i uzeo kacigu sa stola i požurio van.

***

Lena je sjedila na krevetu, u istom onom položaju kao i kada je Josip došao. Čula je korake pred vratima. Tiho otvaranje vrata. Osjetila je kako netko sjeda na krevet kraj nje. Nije ni pogledala tko je samo ga je zagrlila. Znala je da je to Igor. Poljubila ga je u obraz. Tiho mu je rekla:

- Nemoj pustit. Nemoj me pustit nikad.

- Nisam ni mislio. - šapnio joj je na uho i nasmijao se onim njegovim osmijehom. Malo je popustila, ali još uvijek ostala u zagrljaju s njim. Bilo je to dovoljno da se gledaju licem u lice. Na njezinom licu vidjeli su se znakovi plača. Prošao je rukom po njezinom licu. Ruka mu je bila topla, godio joj je njegov dodir. - Što može biti toliko užasno da se tvoje prekrasne oči napune suzama?

- San. Užasan san. Prije sam voljela spavit, svi snovi su mi bili draži od realnosti. Sanjala sam da izgubim pojam o vremenu. Maknem se od ovog užasnog mjesta, a sada me taj užas slijedi i na drugu stranu. Imam mučeniče snove. - rekla je i prošla rukom po licu, no on je spustio njezinu ruku i to napravio svojom. Njezina ruka bila je ledena. - Sanjala sam da te vampir ubio. Znam da je to glupo jer tako što ne postoji. A ti, ni ti nisi bio čovjek. Bio si jako seksi nadnaravno biće. - rekla je i nasmijala se. - Nisi imao majcu. Na ramenu si imao nekakvu tetovažu, a na leđima crna krila. Bio si prekrasan. - opet se nasmijala. - Ali kao da sada nisi. - na ovo se nasmijao i on. svoju glavu je primaknuo njezinoj i poljubio je u čelo.

- Mora da jesam čim ti tako kažeš. I je li bilo još nešto u snu?

- Da... prije toga svega... - htjela mu je reći za poljubac, ali se zacrvenila.

- Što je bilo crvena? - rekao joj je kroz prekrasan osmijeh.

- Ma, umm, poljubio si me. - rekla je i odvratila je pogled od njega.

- Je li ti smetalo? - upitao je nježno vraćajući njezin pogled na njega.

- Ne.

- Onda super. - rekao je i nasmijao se dok je okretao njezinu glavu opet prema njemu, no ovaj puta nije ju zaustavio ovdje nego ju je nježno povukao do svojih usana koje je naslonio na njezine. Kada ju je pustio iz poljupca oboje su se slatko nasmijali. - I je li bilo kao u snu?

- Bilo je puno bolje. - nasmijala se. - Čekaj jesam li ja to...

- Rekla na glas? Da. - rekao je i zagrlio ju.

Klinci (završena)Where stories live. Discover now