Klinci (završena)

Mrtva

Bila je u nekoj učionici. Nije njezina škola. Neka dva, vrlo zgodna dečka su ju pogledala istovremeno, no ona je sjela četiri klupe ispred njih. Oba dečka bila su visoka, nije to mogla vidjeti, ali znala je to. Nije ih dugo ni gledala, ali svaki puta kada bi trepnula u tom mraku vidjela je njihova lica. Bili su vrlo lijepi, obojica. Imali su muževna lica, ali još uvijek su bili dečki, ne odrasli. Jedan je imao nešto tamniju smeđu kosu, dok drugi svjetliju i nešto dužu koja je stajala uspravno, ali nije bilo to predugačko. Imali su smeđe oči, bili su prezgodni. Imali su jaka ramena, ali onaj sa svjetlijom kosom izgledao je mršavije, a onaj s tamnijom nije bio deblji nego mišičaviji od prvog. Kako su joj se pojavljivali svaki puta kada bi zatvorila oči, pogleda je još jednom u njih.

-Lena! -rekao je dečko svjetlije kose i pridobio njezinu potpunu pozornost. Pozvali su ju da sjedne između njih, donijeli su joj posebnu stolicu. Učinila je to, više iz znatiželje nego bilo čega drugoga. Oni nisu znali ništa o njoj, nije niti htjela da znaju ili je ona samo to mislila. Nije znala tko su, ali ipak bili su joj toliko poznati, nešto ju je vuklo k njima. Nije ih znala, slušala ih je, ali je više razmišljala. Pričali su joj o današnjem danu i što se događalo u školi dok je nije bilo.

- Znaš, ja mislim da bi bilo tebi ljepše da si više vremena provela s nama. - rekao je podignuvši pogled s njezinog bedra u njezine oči i stavljajući svoju ruku na mjesto gdje je gledao. Osjetio je njezinu hladnoću, ali nije maknuo ruku nego je nekoliko puta prošao po njezinom bedru, te ju onda umirio ostavivši ju nešto više.

- Da... i ja sam sigurna. - rekla je sa skrivenim sarkazmom.

- I ono malo vremena što si bila s nama, mogli smo drugačije, zanimljivije provesti. - svaku riječ naglašavao je polako, kao da se igra s njezinim osjećajima, no nije dirao u njezine osjećaje već razdražljivost. Htjela je nešto od njega, nije bila ni sama svjesna što.

Osjetila je toplu ruku na svom hladnom čelu. Naglo je otvorila oči i skočila na plafon i uhvatila se rukama i nogama te visila s njega kao spider-man. Pogledala je na mjesto gdje je bila, bio je to Igor. Skočila je dolje i čvrsto ga zagrlila, ali jednako toliko je i on nju. Ipak su se sada mogli grliti bez da će se netko slomiti nekog. Osmijeh joj je prošao od uha do uha. Igor ju nije mogao pustiti iz zagrljaja, a kada ju je konačno pustio, zadržao je njezine ruke.

-Što se dogodilo s tobom? - rekao je još uvijek sretan što ju vidi.

- Zadnje čega se sjećam je to da sam Heleni popila svu krv... - rekla je kao da se srami toga, na što ju je on zagrlio.

- Znam to. Josip mi je sve rekao. Rekao mi je da si ti tražila da te pretvori, to još uvijek sumnjam... Rekao je i ono što si pričala s Antonijem i da si se upoznala sa svojim starim, sve mi je rekao.

- Čekaj, a što se dogodilo sa mnom? - upitala ga je kada je osjećaj Igorove zabrinutosti postao toliko velik da ga više nije mogla zanemariti.

- Ti si... - nije mogao dovršiti, ali znala je da slijedi "nestala, netko te je bio ulovio, zarobio i ubio. Ležala si mrtva, zauvijek izgubljena za nas i za sve."

- Mrtva!?!? Kako misliš mrtva, prilično sam živa za mrtvu osobu!- rekla je u panici, ne mogavši doći do zraka, pa njoj ni ne treba zrak! Ona ne diše ona je vampir.

- Da. Ubili su te. Josip i ja pretpostavljamo tvoja sestra i poslali su tijelo natrag Josipu i meni. - rekao je i uzeo njezinu lijevu ruku i povukao rukav crne uske majice prema gore. Na ruci joj je urezano bilo "Svima dođe kraj, a meni je prvoj."- Kako ne gubiš krv kad te se poreže, nego samo curi kako bi izgledalo ljudski, napravili su ti i ovo. A ubili su te... - znala je što će joj reći, a nije mogla to još i čuti.

- Molim te nemoj! Koliko dugo sam bila mrtva? - Igor je oklijevao odgovoriti na postavljeno pitanje, čak nije htio niti pomisliti na to da ona ne sazna.

- Neću ti to reći, ne mogu, ne mogu bar ne još. Mislim da bi bilo najbolje kad bi ti, Josip i ja zajedno sjeli i sve to objasnili. - rekao je i zagrlio ju najčvršće što može, a zatim ju nježno poljubio.