39.dio

1K 74 45
                                    

ZOEY P.O.V.

"Kćeri, otvori oči." Čula sam bakin glas. Polako sam otvorila oči. Pogledala sam oko sebe.

Više nisam bila u svojoj sobi. Ležala sam na travi. Trebalo mi je neko vrijeme da se sjetim gdje sam, ali čim sam vidjela kuću u daljini, znala sam da sam ispred bakine kuće, ali kako sam došla ovdje?

"Kćeri." Ponovno sam čula njezin glas, ali ju nigdje nisam vidjela.

"Bako, gdje si?" Upitala sam ju. Čula sam njezin smijeh. Zatvorila sam oči. Naučila sam kontrolirati svoje moći.

"Prati moj glas. Upotrijebi svoju moć."
Klimnula sam glavom, a onda sam uzdahnula. Otvorila sam oči, a onda sam krenula prema šumi koju sam vidjela u daljini.

"Znala sam da ćeš naučiti kontrolirati svoje moći. Još malo, kćeri."

Ne mogu vjerovati da napokon čujem njezin glas. Nakon toliko vremena. Znam da nije prošlo puno, ali se meni čini kao da su prošle godine.

Znam da je ovo samo san i da ću se uskoro probuditi, ali samo ju želim vidjeti. Želim ju samo jednom zagrliti. Moram joj reći koliko mi je žao što ju nisam spasila.

Hodala sam neko vrijeme kroz šumu, a onda sam vidjela jezero u daljini. Kraj jezera je stajala žena u bijeloj haljini. Bila je okrenuta leđima, ali sam ju odmah prepoznala.

Došla sam do nje. "Bako." Tiho sam rekla. Okrenula se prema meni. Nasmiješila se.

"Kćeri." Rekla je. "Znala sam da ćeš me pronaći."

Jedna suza mi je skliznula niz obraz, ali sam ju brzo obrisala.

Čvrsto sam ju zagrlila. Ne želim ju više nikada pustiti.

"Bako, nedostajala si mi." Rekla sam. "Još uvijek ne mogu vjerovati da te nema."

Odmahnula je glavom, a onda se nasmiješila. Odmaknula se od mene. Pogledala me je.

"Kćeri, ja sam uvijek kraj tebe, samo me ti ne vidiš. Uvijek ću paziti na tebe. Zato sam te i pozvala ovdje."

Zbunjeno sam ju pogledala. Mahnula je rukom, a onda se kraj nas stvorila klupa.

Sjele smo na nju, a onda sam ju pogledala. "Bako, o čemu ti pričaš? Zašto si me pozvala?"

Nasmiješila se, a onda me je primila za ruku.

"Sjećaš li se onog dana kada si sa Ianom došla k meni?"

Klimnula sam glavom. Naravno da se sjećam. Tada sam dobila svoje prve moći.

"Prije nego što ste otišli, rekla sam ti da poslije kiše uvijek dolazi sunce i to moraš zapamtiti. Ti misliš da su svi tvoji problemi gotovi, ali oni tek sada počinju."

Pogledala sam ju, a onda sam zatvorila oči. Uzdahnula sam.

Ne mogu vjerovati. Još problema? Zar ne mogu imati nijedan normalan dan? Zar se uvijek nešto mora dogoditi?

"Bako, o čemu ti pričaš? Kakvi problemi?"

Ustala se, a onda me je primila za ruku. Šetali smo se kroz šumu.

"Ne mogu ti reći, no moraš se pripremiti jer će se uskoro desiti nešto loše. Boli me kada vidim koliko ćeš patiti zbog toga, ali to se mora desiti. Ne možemo ići protiv sudbine."

Pogledala sam oko sebe. Više nismo bile u šumi. Sada smo stajale ispred bakine kuće.

Okrenula sam se prema njoj. Vidjela sam kako se udaljava od mene.

SecretsWhere stories live. Discover now