Jutro zaista donosi kraj
Petosatnog filma koji je prikazivao žudnju,
Dok sam ti s leđa grebala sjaj;
Dok si mi svilom brisao slutnju.
Pitala sam te zašto ne možeš voljeti drugu,
Grizla sam usnu i gledala te preko oka.
Znaš da si mi do grla u dugu
Pa mi lažeš da me spasiš od šoka.
Još uvijek se sjećam tvog izraza dok si otvarao vrata
Gledajući me, kao da upijaš svaku crtu.
I kao da si se vratio iz rata;
Kao da si na nekom vrlo važnom putu.
Pitala sam te zašto o meni misliš,
A ti kao i uvijek odgovor nisi znao.
Otvorio si vrata i bacio mi sitniš;
Najviše što si mi ikada dao.
Jutro je donijelo kraj,
A ja sam ostala čekati reprizu, tjerajući po svom.
S tobom sam dirnula u pakao i raj
Ni ne maštajući da nam je sudbina slom.