Pomrčina

25.

Znala sam da sam trebala otići,
Trebala sam uhvatiti vlak i stići prije smrti
Koja je nosila haljinu od ukradenih zvijezda;
Pružiti se preko provalije,
Znala sam, znala sam da sam trebala otići.

Da sam barem otišla, moj vlak mirisao bi
Na život
I nadu
I slani, pomalo bojažljivi smijeh;
Da sam barem otišla
Ti bi me čekao sa stopalima u snijegu
Sretan jer ćeš napokon prestati drhtati-
Ja bih zatvorila oči tri puta i pogledala prema nebu
Prije nego što ti skočim u naručje
(Bili bismo djeca, a odrasli ljudi)
I da prevalim sve kilometre
Koji su nas dijelili od subotnje večeri
Uz kamin
Uz knjige
Uz zagrljaje koji obećavaju sutra.

Zamišljala sam kako ti dolazim
Ne stavljajući crveni ruž
Jer si jedini volio prirodnu boju mojih usana
Koje su sada ionako prepune rana
Zbog tuđih, olovnih poljubaca;
Zamišljala sam kako šetamo pokraj rijeke
Čiji tok jednostavno nisam poznavala,
Ali sam je voljela,
U gradu koji je umirao od buke
I vatrometa
Udišući život praznim ljudima.
Sjećam se kako sam zamišljala da hodamo
I da se ne bojim-
Ali, bojim se
Iti razmišljati što bi bilo da sam ti došla
Jer onda se ne bih sjetila puta natrag.

Znala sam da sam trebala otići,
Slomiti se, vrištati ti u lice kako te volim,
Udariti te i izbiti
Ludost iz tebe, tresti te, poljubiti.
Znala sam,
Možda bismo pravili anđele u snijegu
I ja bih razmišljala kako si ti samo
Usamljeni anđeo, protjeran iz raja
Još po rođenju
Osuđen, ostavljen;
Hodala bih uz tebe makar se bojala,
Ali bih nastavila hodati
I pitala bih se tko bih bila
Da te nisam upoznala one tužne jeseni.