Pomrčina

24.

Voljela bih prošetati vinogradima
I upiti malo sunca iznad močvare u kojoj sam ugušila svoje
Lutke i strahove i snove.
Voljela bih usnuti u voćnjaku
Zaklonjena zrelom breskvom koja oponaša tvoje usne
Iznad suhe zemlje na kojoj sam ostavila
Sve svoje blijede prijatelje, da me čekaju.
Hladno ljeto me podsjeća na grimizne šume
I duge vožnje u propast, ispunjene smijehom
Toliko da jedva čekam zimu koja će me pojesti,
A opet žudim za toplinom.

Voljela bih se umotati u tvoje ruke
I plakati, plakati satima
Sebično upijajući tvoj miris ako nestaneš,
Negdje gore, iznad,
Iznad prašnjavog betona koji trpi kletve
I od koji se odbijaju laži, udarajući me u trbuh.
Zamišljam kako tonem zajedno sa danom
U mrežu satkanu od ljupkih zvijezda;
Ne mogu raspoznati koja od njih ima glas moje majke.

Voljela bih uhvatiti sve noćne more u bocu
I s njima zaliti korov, da uvene-
Sve svoje demone bih pustila na zvijeri
Koje hodaju u obliku anđela ili pak ljudi
Pa makar se vratili, makar i ja nestala s njima.
Probudila bih se zatrpana božurima
Uz jednu kutiju cigareta koja je natopljena suzama
Jedine osobe koja mi pokušava zaliječiti rane.
Znam,
I tada bih plakala jer ne volim odlaziti,
Ali još više mrzim početke-
Svakog dana iznova započinjem nešto što se isto završava, čemu?

Voljela bih ti dodirnuti oči,
Ako plačeš da ti obrišem suze jer ne vidim-
Oslijepila sam od požara
U koji sam bacila sve što je ostalo od nas.
Onda bih ti dopustila da me pokopaš
Pokraj ljubomornog suncokreta-
I,
I ti bi onda mogao otići
Za proljećem koje se skriva iza naše tuge,
Nadajući se da ću se možda roditi
U osobi s nekom drugom bojom očiju
Jer si govorio da imam lijepe oči
Pa ih sada ne možeš gledati.
Nadajući se da ću se roditi kao netko
Tko neće plakati zbog tužnih filmova
I voljeti zimu.

Ali,
Još jednom bih voljela prošetati vinogradom
Ili gradom u kojem si naučio voziti bicikl,
Tamo gdje svi zidovi nose tvoje ime,
Tamo-
Tamo gdje klupe ne samuju isto, ako te nema.