Pomrčina

Stockholmski sindrom i zeleni buket

kiša je oponašala korake malene djece koja ustaju iz sićušnih grobova.

kiša je bila staklo. polomljene palače srebrnih snova o sreći jednog tihog mladića. rastvarala mu je kožu mokrim prstima. obrisala je suze prije nego joj je prišao.

kiša je bila njezina osveta.

gledao se u nebu sa debelom, nasmijanom cigaretom. posljednja iz crvene kutije podsjetila ga je na boju njezinih usana. bolesno blijede- suviše brzo su ga gutale. nije se snalazio. bila je poput raka.

treptao je riječi kada mu je prišao. traperice su se obojale gotovo u crnu. psovao je. bijele tenisice su škripale barem dvije minute prije nego što ga je udario po ramenu.

-donio sam. brate, žuri mi se...

konfuznost. nije se mogao koncentrirati na dobro poznati glas. osjećaj je bio neopisiv. sivi tenk mu puca u lice. cigareta mu se ugasila.

-ti samo stojiš ovdje i kisneš?

jedva je otegnuo pogled do usana stranca koji ga je oslovljavao s brate. nije ga mogao čuti. čuo je vlastita pluća koja su škripala. čuo je bubrege koji su pjevali njihovu omiljenu pjesmu. čuo je buku crnog motora. čuo je povorku.

serijski ubojico. čujem te.

-jel' ti mene zajebavaš??- pročitao mu je s usana. napokon je bacio uništenu cigaretu. dobro je nagazio.

-ne zajebavam.

kapi su postajale sve krupnije. kiselina mu se ulijevala u oči i bojala ih u plavu. masnoća sa stakala uspavanih automobila slikala je po hladnom betonu. želio je vidjeti svoju Mona Lisu.

-donio sam. lova. treba mi l o v a. koji kurac ti ovdje stojiš na kiši??

desnom je rukom kopao po džepovima jakne. lijevom je pokušavao istrljati tugu iz očiju. nije znao zašto stoji sam i kisne. tutnuo je onom crvu nekoliko novčanica i on se izgubio zajedno sa crnom Toyotom preko parkinga. u ruci je stegnuo paketić zelenog cvijeća od kojeg je želio napraviti buket i pokloniti ga njoj. buket za vjenčanje. vjenčanje za smrt.

zagrmjelo je.

osmijeh njegovog ubojice. kako se ono zove...

Stockholmski sindrom.