Pomrčina

17.

Mislila sam da kopamo grob!
Još jednom gledam u rupu koja je plitka za moje suze
Zalijevajući maslačke kao crni rob;
Sa zemljom me u ruku uze
Ponavljajući kako sam snob.
Oni samo su muze!
Vrišti, da, mrzi me, kršim se kao zemlja,
Žedna grafita i malo papira;
Mislila sam umrijeti, ali se bojim veselja
I bojim se svog anđela koji lijepo svira.
Još jednom gledam u rupu i želim kopati
Želim se prodati, stati i odati-
Ali komu?
Nekomu mirnom, blagom, nekomu svomu?
Trebala bi na počinak.
Evo ga, svjetlo se gasi, ne, ne, bojim se tame,
U mraku svijetli mi ožiljak
I treba mi za traume rame;
Boli, da, sjetiti se na manje samotne dane
Dok još kapi kiše nisu padale same.
Padali smo s nebom, zagrljeni,
Voljeli su nas zajedno, razdvojene nas nisu znali;
Nikada prežaljeni,
Ustali smo drukčiji kada smo pali.
Zašto plačeš, hoću li doći?
A nisi li ovdje, nisi li, nisi li kriva za sve ovo sad
Dok sklupčana čekam da se pokvari sat
Svjesna da ovo nije njegov grad
I da sam ga protjerala
U rat.
Nisi li ovdje, nisi li bila, kada sam ljubila
Iz čistog inata,
Kada sam gubila
I ja se vrativši iz najstrašnijeg rata;
Gdje si nestala?
Oprosti ako vičem, nije u planu,
Samo mrzim kad me iznova ima na dlanu,
Oprosti ako nisam, opet sam preplašena;
A i kako neću, tako sama ostavljena?
Iskopajmo grob!
Ne, ne, zašto me ubijaš tako živu,
Zašto, zašto me otpisuješ svakog dana;
Vidjeti ćeš sutra da si u krivu,
Do sutra će nestati ova mala rana.
I moja plitka rupa u koju ne stanu suze
Neka ti kao rupa za smeće-
Slike, glasovi i sve uspomene,
Ili u nju posadi neko divlje cvijeće
Uz sve svoje strahove zakopane.