Pomrčina

28.

Ja-
Jednostavno sam ju morala ubiti.
Kako ne razumijete?
Da ja nisam ubila nju, ona bi ubila mene.

Pričaju kako se kupam u mlijeku i medu
I da varam, mjesec sija crveno.
Kada me napadnu zidovi ne pitaju jesam li u redu;
Moj je svijet, a sve moje je njeno.

Opet promatram izvana, usne su mi suhe,
Davno nisu bile izgrižene i ranjave.
Svako obećanje su ti pojele muhe-
A u medu i mlijeku neka se žedni zadave.

Čujete li me s druge strane, ošišala sam kosu
Misleći da će se razmrsiti i moji snovi.
Želite me vidjeti, pozdravite rosu,
Ubila sam stare; ovo planovi su novi.

Ostao je tračak nje, i mislim da je željna zagrljaja,
Protivila se čudovištu koje sada samo živi.
Opet sam tiha, zasićena oproštaja-
A dovoljno glasna da svatko se divi.

Oprostite. Opet se gubim.
Pustite mi nešto tužno. Mračno.
Ne, ne. Ako ga ne nahranite, pojesti će Vas.

Pričaš mi kako si sretan razapet na križu
Puštajući me da ti pripalim bijelu cigaretu.
Moje se suze u ogrlicu nižu
I parfemom gušim zagušljivu sjetu.

Ovisna sam o prokletoj drami
Jer onaj jači od mene mora piti i jesti.
Oh, tu smo, opet smo sami;
Volite li predstave, hoćete li sjesti?

Spasi me.

Opet gubim razum, ne možeš otići,
Vrati se i ubij čudovište, ili će ono tebe.
Uzalud se žuriš, ne možeš mi pobjeći;
Iznutra me grize i neprestano grebe.

Pričaju kako sam lijepa, pričaju da sam zla,
I da sam mlada, a sanjam pogreb noćima.
Takva sam, izrasla iz otrovnog tla
Noseći potpuno krivi odraz u očima.