Neću ti stići objasniti;
Hladna je noć u gradu anđela
I ti ćeš, kao i ja zakasniti,
Poput zvijezda ćemo ugasiti
U rijeci koja nas je odnijela.
I rekla sam, valjda tisuću puta,
Nisam za tebe i ja ti se divim;
Opet ću otići bezrazložno ljuta
Uporno skrećući s puta,
Ne, ja te ne krivim.
Neću ti stići objasniti;
Hladno je, ali uživam hladnoću
Čekajući kad ćeš me spasiti,
Kada ću se malo tebe napiti-
O tome razmišljam noću.
Ti si pozlaćeno remek-djelo,
I pitam se što sam, što sam čekala
Predajući ti tijelo
Ipak želeći ništa ili cijelo;
Što sam čekala kada sam te zanijekala?
Volim te, i ponosno te pokazujem
U obliku ožiljka i modrice;
Dio po dio polako otkazujem
Dok te na bijelom platnu razmazujem
U obliku straha napuštene djevojčice.
Neću ti stići sve pokazati
Iako želim, ali ti ćeš pronaći bolje;
Nećeš od mene saznati
Kako me noćima tvoje odsustvo kolje
I odvlači u tamu protiv moje volje.
I rekla sam, nisam pijana ni luda,
Želim te, želim poljubiti;
I biti ćemo, ako vjeruješ u čuda
I ići ćemo, iako ne znamo kuda,
Samo mi se nemoj izgubiti.
YOU ARE READING
Pomrčina
RandomPonekad dok trepćem svijetlim trepavicama, ne razmišljajući o ožiljku na vratu, samo ponekad izviri sjena satkana od crne svile.
