Pomrčina

Ako se ikada vratim kući

Slap uvenulih ruku šarene duge
Hvata me dok bježim niz dolinu u koju se kotrlja bijeda.
Osula sam se od nadanja i mladenačke kuge;
Od izgnjijalih misli kosa mi je sijeda.

Zapinjem preko svojega jezika,
Odbjegle latice zlata mojoj hrabrosti se čude.
Grudi od pamuka, srce mi od čelika;
U dolini očaja neka bolji mi sude.

Sedam sam metara ispod pakla
Koji zalijeva suza moje razočarane majke.
Svaka rađa kao grobnica od gorućeg stakla
Šaputajući malo strašnije bajke.

Gledam prema zelenom otvorenom moru
Sablasna kao da se nisam dotakla nebeskog plamena.
Pobjeći ću ako uspijem u Judinu zoru;
Sjetna i sama, ali tvrđa od kamena.