Toplim listom breze
Na meni slikaš šarenu katastrofu.
Nebo se preselilo u krevet
Satkan od jeze,
Ulijevaš se u svaku drhtavu strofu.
Padamo sa zida u oblaka more
Blijedim rukama grleći povratak u sutra.
Gotovo sam zaspala
Pijana od raspjevane zore,
Preplašena zbog zlokobnog jutra.
Ostavljaš se na koži, imam tetovažu
Koju vidim samo ja i moja majka.
Ranjavaš me brezom
Znajući kako proljeća lažu,
Ipak se tješimo kako postoji bajka.
Blijedi plamen gasi naš požar
Dok se uvlači kroz prozore čipkom okovane.
Pitaš me što ćemo
Svjestan da si neizlječivi sanjar
Dok suzama hladim obraze otrovane.
YOU ARE READING
Pomrčina
RandomPonekad dok trepćem svijetlim trepavicama, ne razmišljajući o ožiljku na vratu, samo ponekad izviri sjena satkana od crne svile.
