Pomrčina me je opet zaklonila,
Okovana safirima čekam starog gosta.
Vjetar mi odaje da sam ga tugom osvojila,
Ali zar plave nije nikada dosta?
Trčim u zagrljaj traumi, tako da isplačem sreću,
Safir mi se ubada u prazne vene.
Rumena biti znam nikada neću;
Nepozvani gost se poigrava sjene.
Skidam ogrtač satkan od zvijezda
I stajem pred bezdanom izmučena od ljepote.
Kao mala ptica ispala iz gnijezda
Kotrlja se iz svake zabranjene note.
Crte u snijegu pričaju o muci,
Ujutro neće biti stopa, ja ću se zalediti.
Promatram svoj kraj u drhtavoj ruci
Pitajući se kako će mi odrediti.
Proklinjem plavu boju i oči boje mora
Ležeći zarobljena nemirima.
Može me spasiti samo kradljiva zora
Dok se možda imamo u paralelnim svemirima.