Sjedila sam u zadnjoj klupi do prozora lupkajući olovkom o stol. Vani je izgledalo kao da će kišiti,a nastavnica je cijeli sat ispitivala biologiju, k tome je još i ponedjeljak, prvi dan nakon proljetnih praznika. Otpuhnula sam i pogledala u zidni sat. Ovih četrdeset pet minuta nikako da prođu. Ne mogu vjerovati kako se sat može odužiti kada nema Veronike, koja nije na zadnjem satu jer je kod zubara. Izvukla se od ispitivanja, ali ni noj nije lako jer se još uvijek boji zubara iako ima sedamnaest godina. Niti ja nisam ništa bolja. Djevojka ispred mene se okrene i široko nasmije. Znala sam da nešto nije uredu čim mi se Maja ovako smješka.
''Pa hej Ariana.''-naceri se i zatrepće lažnim trepavicama. Stvarno bi joj mogle otpasti.
''Hej Maja.''-odgovorim nezainteresirano. Ruku sam naslonila na stol i bradu položila na dlan.
''Znaš vidjela sam te prije proljetnih praznika kako s onim visokim tamnokosim muškarcem ulaziš u auto.''-kaže nešto tiše s onim glupim, širokim osmjehom na licu.-''To ti je dečko?''-pita migoljeći nacrtanim obrvama koje su bile nekoliko nijansi pretamne.
''Ne ,nije mi dečko.''-otpuhnem i slegnem ramenima.-''On je ...''-zastanem-''... prijatelj prijatelja.''-dodam.
''Pa zašto si onda ušla s njim u auto?''
''Išli smo na kavu.''-preokrenem očima i ponovno pogledam na sat. Još samo dvadeset dvije minute.
''Znači slobodan je?''-iznervirano ju pogledam i uspravim se.
''Da slobodan je, ali na toj kavi me tražio Veronikin broj tako da ne mislim da će biti dugo slobodan.''-brzo izgovorim i na kraju zatrepćem očima kao što i ona radi uz lažni osmijeh.
''Ah u redu.''-otpuhne i ispravi se s nekom bljutavom facom.-''Ionako ne volim automehaničare.''-slegne ramenima. Ja preokrenem očima.
''Marko radi u bolnici.''-naglasim Marko i slegnem ramenima. Ona otvori usta, no ništa ne kaže već samo zatrepće nekoliko puta i onda ih ponovno zatvori.
''Mislim da to između njih neće dugo trajati.''-nalakti se na stol i nezainteresirano kaže crtajući krugove umjetnim noktom po klupi.
''Hm ...''-kažem kroz nos.-''Meni se baš činio zainteresiranim za nju. Molio me da mu dam njen broj nekoliko dana.''-izvijem usne prema dolje potiskujući osmijeh jer znam da sam ju potukla.
''I dala si mu?''-podignem obrve.-''Broj mislim.''-nadoda.
''Ne.''-odmahnem glavom,a ona se naglo razvedri.-''Ugovorila sam im spoj, a kako sam čula sutra idu na još jedan.''-raširi oči i otvori usta, no ništa ne kaže već se okrene prema naprijed i zašuti.
Samozadovoljno se nasmijem znajući da sam joj barem malo spustila taj napuhani ego veličine kontinenta Azije. Kada bi skočila s razine svog ega na razinu svoje inteligencije od nje bi ostala palačinka s pretamnim obrvama i umjetnim trepavicama.
Napokon sam dočekala kraj sata i brzim koracima zašla iz škole te se zaputila prema kafiću u kojem sam se trebala naći s Veronikom. Danas je prvi dan poslije proljetnih praznika, tek jučer smo se vratili iz vikendice. S Veronikom se još nisam stigla ispričati jer nismo imale baš puno vremena između i na satovima pošto su svi nešto ispitivali i obrađivali, a obadvjema nam je stalo do ocjena.
Brzim koracima sam ušla u jedan od mnogobrojnih kafića u gradu. Veronika je već sjedila za jednim od malo udaljenijih stolova i nervozno lupkala noktom o stol. Njeni nokti bili su prirodni.
''Hej.''
''Hej.''-pozdravi natrag i nasmije se. Smjestila sam se u stolicu preko puta nje.
''Kako je bilo kod zubara?''-pitam skidajući ruksak i jaknu sa sebe. Sve je bilo mokro od kiše koja je padala.
''Bolno.''-kaže srčući sok kroz slamku. Glasno se nasmijem.-''Samo se ti smij. Našao mi je karijes na desnom kutnjaku i bušio ga i brusio pola sata.''
''Je l' te Marko držao za rukicu?''-kažem dječjim glasom i zatrepćem nekoliko puta. Ok moram prestati s tim treptanjem jer ću se pretvoriti u Maju.
''Nije.''-kaže i odmahne glavom.-''Ali bio je u ordinaciji.''-kaže sramežljivo i spusti glavu jer se vjerojatno zacrvenila.
''Molim?''-kažem malo glasnije i tek sada primijetim konobaricu koja je došla po moju narudžbu.-''Da čujem.''-nastavim razgovor nakon što ona ode s mojom narudžbom.
''Pa rekla sam mu da idem kod zubara, pa je došao i on.''-kaže ispijajući svoj sok.
''Maja se danas raspitivala za njega.''
''Za Marka?''-klimnem glavom.-''Zašto?''
''Navodno je vidjela mene i njega onaj dan kad je došao ispred škole po mene pa ju je zanimalo tko je to.''-slegnem ramenima i zahvalim konobarici koja ispred mene stavi Coca-Colu.-''Trebala si joj vidjeti facu kada sam joj rekla da se on opasno zagrijao za tebe i da te vodio na spoj, i da imate još jedan u planu uskoro.''-kažem zabavljeno.
''Da, u vezi tog drugog spoja ...''-rastegne i lupi nekoliko puta po stolu noktima.-''Mislim da neću moći. Mama radi tako da bi ja trebala čuvati Emu.''-izdahne.
''Ja ću je čuvati.''-slegnem ramenima i otpijem još jedan gutljaj.
''Ariana ne mogu to tražiti od tebe. Čuvala si je već previše puta zbog mene i ...''-prekinem je.
''Ne seri.''-pomalo grubo kažem.-''Ja ću je čuvati,a ti ćeš otići na spoj s Markom i zabaviti se.''-nasmijem se na kraju.
''Ti si stvarno dobra prijateljica.''-kaže nasmiješeno.
''Znam.''-slegnem ramenima samouvjereno i onda se obije počnemo smijati.
''Doma sam.''-viknula sam i zatvorila vrata za sobom. U rukama sam držala Emu, Veronikinu sestru.
''O hej.''-Jakov je provirio iz dnevnog boravka. Lice mu je krasio osmijeh, veliki osmijeh. Došetao je do mene i obgrlio moje sićušno tijelo svojim velikim rukama, usput zagrlivši i Emu, a onda otisnuo poljubac na moje čelo.-''Sami smo. Svi su još na poslu.''
''Pa nismo posve sami.''-kažem i očima pokažem na Emu koja se naslonila na moje rame.
''Hej malena. Sjećaš me se?''-Jakov je uzme u naručje i smiješi joj se.-''Kako to da je tu?''
''Pa Veronika i Marko su još jednom izašli tako da je Ema ostavljena meni na čuvanje.''-on ne kaže ništa već me obgrli jednom rukom,a drugom još uvijek drži Emu. Ne mogu odoljeti a da se ne nasmijem. Izgledao je tako sretno s malim djetetom u rukama i nešto me presječe u prsima kada shvatim da ono dijete koje Klara nosi nije njegovo iako znam da bi htio biti otac. No , ako ostane sa mnom to se neće dogoditi u skorijoj budućnosti jer smatram da je postati majka sa sedamnaest neodgovorno.
''Što bi htjela raditi Ema?''-Jakov se i dalje smiješio Emi koja je razgledavala oko sebe.
''Oh obećala sam joj da idemo u šetnju.''-odvojila sam se od Jakova i podigla školsku torbu s poda.-''Samo sam došla ostaviti torbu.''
''Idem i ja s vama.''-Emu sam uzela iz njegovom naručja.
''Ne moraš. Stvarno, znam da si noćas radio i sve.''-on pomakne pramen kose s mog lica i poljubi me u čelo.
''Idem po jaknu.''-uskoro nestane iz mog vidokruga. Popela sam se na kat i ostavila torbu pokraj ormara. Bilo je tek jedan sat poslije podne, što znači da smo imali čak tri sata dok se mama i tata ne vrate s posla. Ema je zabavljeno šetala po mojoj sobi dok sam ja nekoliko prošla rukom kroz kosu i prstom obrisala malo matt sjajila za usne koje je prešlo preko ruba. U ogledalu sam vidjela Jakova koji je stajao naslonjen na štok s rukama u džepovima i smješkao se. Na sebi je imao tamne traperice, majicu s V izrezom i kožnu jaknu. Iako smo Veronika i ja bile najbolje prijateljice,voljele smo različite stvari. Ja sam obožavala kada bi muškarci nosili majice s V izrezom, a ona ih je mrzila.
''Idemo?''-laganim koracima je došao do mene, dok sam ja svaki njegov pokret promatrala u ogledalu. Stao je iza mene i ruke omotao oko mog struka. Moja leđa dodirivala su njegova tvrda, mišićava prsa. Čudan osjećaj se pojavio u trbuhu kada je ruke položio na moj trbuh, a usne na golu kožu vrata. Ema je došetala do mene i uhvatila me za nogu, a onda pogledala u mene. Izgledala je stvarno slatko. Nasmijano sam ju podigla u naručje i pomaknula nekoliko pramena njene tanke, plave kose koji su pobjegli iz labavog repića i ružičaste kopčice.
''Da povedemo Impalu?''-podigla sam pogled na Jakova koji je skupio obrve.
''Želiš povesti psa?''-klimnula sam glavom i odvojila se od njega.-''U redu.''-na kraju se nasmijao i izašao iz sobe.
''Ne bi hodala. Nosi me.''-Ema je stala ispred mene i podigla ruke u zrak u znak da ju nosim. Nasmijala sam se i podigla ju.
''Umorila si se?''-ona je umorno klimnula glavom i naslonila ju na moja ramena. Ona mora da je najslađe dijete na svijetu. –''Što je?''-okrenula sam se prema Jakovu koji je nasmijano gledao u mene i Emu.
''Ništa, samo ...''-nasmijano je odmahnuo glavom-''... tako si sretna. Mogu tek zamisliti kako će biti kada budeš držala svoje dijete.''-ruku je omotao oko moga struka, dok je drugom držao Impalu na uzici. Hodali smo šljunčanom stazom kroz park. Nije bilo puno ljudi ovdje, tek pokoja osoba ili par na nekoj klupi, tako da je jedini zvuk trenutno bili kamenčići pod našim nogama. –''Bi li htjela imati djece?''-nasmijala sam se i zagrizla usnu.
''Naravno, znaš da smo već o tome pričali.''-prisjetila sam se razgovora između nas dvoje još prije svega ovoga između nas.
''Znam, znam, ali ...''-zaustavio se i pogled usmjerio na moje oči.-''... mislio sam bi li htjela imati djece sa mnom?''-stajali smo na stazi gledajući jedno u drugo. Riječi kao da su mi zastale u grlu. Osmijeh s njegova lica kao da je blijedio kako su sekunde prolazile.-'' Ovaj ja nisam ...''-počešao se po glavi i odmaknuo.-''Nisam mislio ...''
''Naravno da bih.''-prekinula sam ga. Na njegovom licu ponovno se nacrtao osmijeh. Ponovno je omotao ruku oko mog struka te smo nastavili šetati. Vjerojatno smo nekome izgledali kao neka mala sretna obitelj.