FIANCÉ

Chapter 64.

Sjedila sam u zadnjoj klupi do prozora lupkajući olovkom o stol. Vani je izgledalo kao da će kišiti,a nastavnica je cijeli sat ispitivala biologiju, k tome je još i ponedjeljak, prvi dan nakon proljetnih praznika. Otpuhnula sam i pogledala u zidni sat. Ovih četrdeset pet minuta nikako da prođu. Ne mogu vjerovati kako se sat može odužiti kada nema Veronike, koja nije na zadnjem satu jer je kod zubara. Izvukla se od ispitivanja, ali ni noj nije lako jer se još uvijek boji zubara iako ima sedamnaest godina. Niti ja nisam ništa bolja. Djevojka ispred mene se okrene i široko nasmije. Znala sam da nešto nije uredu čim mi se Maja ovako smješka.

''Pa hej Ariana.''-naceri se i zatrepće lažnim trepavicama. Stvarno bi joj mogle otpasti.

''Hej Maja.''-odgovorim nezainteresirano. Ruku sam naslonila na stol i bradu položila na dlan.

''Znaš vidjela sam te prije proljetnih praznika kako s onim visokim tamnokosim muškarcem ulaziš u auto.''-kaže nešto tiše s onim glupim, širokim osmjehom na licu.-''To ti je dečko?''-pita migoljeći nacrtanim obrvama koje su bile nekoliko nijansi pretamne.

''Ne ,nije mi dečko.''-otpuhnem i slegnem ramenima.-''On je ...''-zastanem-''... prijatelj prijatelja.''-dodam.

''Pa zašto si onda ušla s njim u auto?''

''Išli smo na kavu.''-preokrenem očima i ponovno pogledam na sat. Još samo dvadeset dvije minute.

''Znači slobodan je?''-iznervirano ju pogledam i uspravim se.

''Da slobodan je, ali na toj kavi me tražio Veronikin broj tako da ne mislim da će biti dugo slobodan.''-brzo izgovorim i na kraju zatrepćem očima kao što i ona radi uz lažni osmijeh.

''Ah u redu.''-otpuhne i ispravi se s nekom bljutavom facom.-''Ionako ne volim automehaničare.''-slegne ramenima. Ja preokrenem očima.

''Marko radi u bolnici.''-naglasim Marko i slegnem ramenima. Ona otvori usta, no ništa ne kaže već samo zatrepće nekoliko puta i onda ih ponovno zatvori.

''Mislim da to između njih neće dugo trajati.''-nalakti se na stol i nezainteresirano kaže crtajući krugove umjetnim noktom po klupi.

''Hm ...''-kažem kroz nos.-''Meni se baš činio zainteresiranim za nju. Molio me da mu dam njen broj nekoliko dana.''-izvijem usne prema dolje potiskujući osmijeh jer znam da sam ju potukla.

''I dala si mu?''-podignem obrve.-''Broj mislim.''-nadoda.

''Ne.''-odmahnem glavom,a ona se naglo razvedri.-''Ugovorila sam im spoj, a kako sam čula sutra idu na još jedan.''-raširi oči i otvori usta, no ništa ne kaže već se okrene prema naprijed i zašuti.

Samozadovoljno se nasmijem znajući da sam joj barem malo spustila taj napuhani ego veličine kontinenta Azije. Kada bi skočila s razine svog ega na razinu svoje inteligencije od nje bi ostala palačinka s pretamnim obrvama i umjetnim trepavicama.

Napokon sam dočekala kraj sata i brzim koracima zašla iz škole te se zaputila prema kafiću u kojem sam se trebala naći s Veronikom. Danas je prvi dan poslije proljetnih praznika, tek jučer smo se vratili iz vikendice. S Veronikom se još nisam stigla ispričati jer nismo imale baš puno vremena između i na satovima pošto su svi nešto ispitivali i obrađivali, a obadvjema nam je stalo do ocjena.

Brzim koracima sam ušla u jedan od mnogobrojnih kafića u gradu. Veronika je već sjedila za jednim od malo udaljenijih stolova i nervozno lupkala noktom o stol. Njeni nokti bili su prirodni.

''Hej.''

''Hej.''-pozdravi natrag i nasmije se. Smjestila sam se u stolicu preko puta nje.

''Kako je bilo kod zubara?''-pitam skidajući ruksak i jaknu sa sebe. Sve je bilo mokro od kiše koja je padala.