Dragi moji,
Mene je toliko stid išta da napišem, zaista. Ja nemam riječi kojima bi se izvinula za mjesec dana bez nastavka. Ne tražim od vas da me razumijete, jer sam stvarno pretjerala, ali škola... Nemam vremena za ništa, jednostavno iscrpi iz mene svaki dijelić motivacije za pisanjem. Preumorna sam kada dođem iz škole, preumorna od samog odlaska u školu, molim vas oprostite. Razlog zašto je ovaj nastavak tu jer sam prije par dana napokon dobila inspiracije i motivacije da napišem nešto. Nadam se da će vam se svidjeti, u prvi dio nisam uložila mnogo truda jer sam ga napisala već davno, ali je bilo premalo za nastavak, a već drugi dio nastavka je ta motivacija koju sam dobila.
Za što bolji ugođaj u drugom dijelu nastavka ja vam predlažem da pustite pjesmu u opisu i ako se završi dok ne pročitate, upalite opet samo da imate što bolji doživljaj. Trentak kada se Bethany i Harry susreću tada možete pustiti pjesmu ;)
Ljubimmm vas i bila bih presretna ako ostavite svoje mišljenje i svoje predivne komentare koje volim najviše na svijetu. Hvala vam! <33
"I'm not supposed to miss you, I'm not supposed to care." - Deborah Cox
Pokušavala je što više izbjegavati Selenu. Ljutnju bi u njoj budila sama pojava te plavuše, a kamo li njen glas i zapovijedi. Što se tiče njenog novog stana i okruženja, za divno čudo, bilo joj je dobro. Novi ljudi, novo mjesto. Dosta vremena je provodila sa Adamom, pa i sa njegovom bakom koju je smatrala dosta gotivnom ženicom.
"15.20$ Želite li još nešto? ." - iz misli je budi glas mlade djevojke, koja otkucava posljednju Bethany'inu namirnicu koju je kupila.
"Ne, hvala." - Brzo iz svoje torbe izvadi novac i plati robu, te napusti prodavnicu i u tom trenu zazvoni joj telefon. Bio je to Adam.
"Hej." - nasmiješeno odgovori. "Zdravo draga, da li mi se čini ili se stvarno osjeti usplahirenost u tvom glasu?"
"Ili." - oboje su se glasno nasmijali nakon njenog odgovora. "Znaš, mislim da mi nikada nećeš prestati biti zanimljiva."
"To ti misliš. Nego, kojim povodom me zoveš?" - skakutala je poput male curice.
"Hmm, poželio sam tvoj glas..." - zavodnički reče, nakon čega su se oboje slatko nasmijali. "Sada ozbiljno, mislio sam da izađemo večeras."
"Pa što se mene tiče... Čekaj, javim ti kasnije." - zastade, kada ugleda sebi jako poznato malo zeleno auto ispred vile Stylesa. Njena najbolja prijateljica je vozila takvo auto, ali nema šanse da je to njen automobil.
Brzo se potrčala i ušla u kuću. Duboko je udahnula kada je čula da je neko već u dnevnoj sobi. Oko Selene je stajala gomila kesa, na kojima su se nalazila imena poznatih modnih kuća. U jednoj je držala šampanjac, a u drugoj štiklu. Djevojci preko puta nje je nešto objašnjavala. Bethany je okrenula pogled ka gošći i ugledala sebi jako poznatu osobu, baš onako kako je i naslutila.
"Bethany!" - uskliknu Selena. "Dođi, pridruži nam se." - cinično se nasmijala, znala je da to Bethany neće ni pokušati. "Andrea?" - iznenađno je upitala.
"Zdravo, Beth." - zvučala je pomalo ironično, pomalo previše ljupko za osobu kakva je ona.
"Bethany, večeras si slobodna..." - doda Selena. "Jer nikoga neće biti kući, ne želim da mi nešto nestane kada se vratim." - nastavila je. "Ti stvarno ne znaš prestati." - Bethany ljutito reče, jer Selenine riječi su je vrijeđale. Selena jednostavno nije znala za granicu.
Napustila je njihovo prisustvo i posvetila se poslu. Andrea, nije joj više bila najbolja prijateljica, ali na neki čudan način bilo joj je teško gledati je kako se promjenila. Osoba koja joj je bila kao sestra, sada je postala sve suprotno od onoga što je nekada bila.
Shvatajući da je večeras slobodna, brzo posegne za svojim telefonom kako bi javila Adamu da ipak mogu izaći. Nakon par minuta uzvratio joj je, govoreći da zna tačno gdje će večeras biti.
Odradila je malo posla što je imala i požurila kući kako bi se spremila. Na putu, misli su joj često lutale ka njemu, Harryu. Pomislila je na onu noć, sjećajući se šta se zapravo desilo. Bilo je tako nestvarno.
Noćna vožnja. Ogromni hotel. On. Pruža joj ruku kako bi napokon ušli unutra. Duga haljina viori za njenim dugim koracima. Sve oči uprte i njih, ali jedina osoba koju je ona vidjela bio je on. Harry. Taj smotani, šašavi dečko, dečko sa previše samopouzdanja za nekoga sa tolikom dužinom kose. Dovraga, kao da je jedini dečko na svijetu - pomislila je. Bilo je sve bolje dok nisam srela njega.
Znala je da taj događaj neće zaboraviti nikada, ali to ne znači da je to najbitnija stvar koja joj se ikada desila. Sada je bilo vrijeme fokusirati se na sebe samu i na Adama. Adama koji je tako fin i brižan, i znala je da ga ne zaslužuje. Toliko joj se stvari motalo po glavi, nije ni sama znala kako uspijeva izdržati pored toliko misli koje je proganjaju.
(...)
"Gdje idemo, reci mi?" - Bethany ponavlja iste riječi već deseti put otkako su krenuli.
"Jesam li ti rekao kako lijepo izgledaš?" - Adam će.
"Da, već pedeseti put! Adam! Gdje idemo?" - pobuni se Bethany.
"Stigli smo!" - s olakšanjem uskliknu Adam, jer mu je Bethany'ino žaljenje bilo dosadilo.
Usko tamno-plavo odijelo, isticalo je njegovu vitku i čvrstu figuru. Stav prav poput strijele. Bio je tako samouvjeren i lijep. Sve što jedna djevojka može poželjeti, i Bethany je bila upravo djevojka koja je mogla imati njega, dečka za kojim mnoge pate, ali ne, njene misli joj ne daju mira i ona svaki put odustaje od njega.
On pruža svoju ruku, tražeći njenu i samo što je uhvati Bethany se trzne i izmakne mu.
Ulaze u neki luksuzni restoran, mnogo stakla, mnogo ogledala, sve je tako - skupo. Sigurno ne nešto za Bethany'in ukus. Više nekako za Selenu i Har... Samo što je pomislila ugledala ih je kako mašu u njihovom pravcu.
Bethany se zaledi u brzini od jedne milisekunde, hladnoća joj prostruja kroz tijelo kada ugleda Harrya kako staloženo sjedi pored svoje zaručnice.
"Adam..." - tiho prozuja.
"Beth, nema frke." - sav nasmiješen je govorio dok je svoju ruku stavljao oko njenog struka krećući se ka njihovom stolu. Gore ne može biti pomislila je, ali onda ugleda svoju plavokosu "prijateljicu". Bethany se pitala se kojeg vraga ona uopšte radi ovdje, ovo su ljudi koje ona prezire.
"Adam!" - Selena mu skoknu u zagrljaj. "Nisam znala da vodiš pratilju sa sobom." - ljutnu se kad vidje da se Adamu Bethany ipak sviđa.
"Da, ovo je moja malena." - reče privlačeći je k sebi. Na što se Bethany nelagodno nasmijala, a Harry nasmijao - od muke.
Sjeli su i stolom se širio razgovor, sviju njih osim Bethanyin. Sjedila je i slušala, bila je primorana. Koji put Adam bi se okrenuo i prozborio koju sa njom, ali bilo je to sasvim površno i nedovoljno.
"Idem do toaleta." - Bethany se okrenu ka Adamu. "Uredu."
Brzo se pridigla i stupila ka toaletu. Nije imala potrebu za toaletom u onom smislu, već je imala potrebu udaljiti se od ljudi sa kojima je provodila svoju večer.
"Šta ja radim ovdje?" - gledala je u svoj odraz u ogledalu, postavljajući sebi isto pitanje već koji put te večeri.
Smirila se i krenula van. Samo što je izašla iz toaleta ugledala je njega. Harrya.
"Šta ti radiš ovdje?" - pobjesnila je.
"Smiri se." - prišao joj je bliže.
Duboko je udahnula i osjetila je njegov skupocjeni parfem, koji joj je dolazio do nosnica. Svoju ruku položila je na njegova pleća neće li se zaustaviti, ali to je bio i suviše slab dodir.
"Znaš Bethany, nedostajala si mi." - stajao je na jako maloj udaljenosti od nje.
"Znaš Harry, ti meni nisi." - promeškoljila se umjestu, dok je Harry idalje pokrivao joj svaki izlaz svojom čvrstom figurom.
"Jesi sigurna?" - sad već je mogla osjetiti njegov zadah na svojim usnama. Svoju ruku pružio je duž njenog kuka, a svojom drugom milovao je njen obraz. Bethany nije mogla svoj pogled usmjeriti ka njemu, sve vrijeme njene oči su lutale negdje drugo, dok on nije zaustavio njeno komešanje i njihovi pogledi se napokon susretoše.
Neopisivo. Kada su se njihovi pogledi sastavili, budili su oluje, budili su toliko zbrke u njima. Harry se nikada nije osjećao tako. Njen pogled bio je previše za njega, nije mogao podnijeti da ona nije njegova. Bože, ja sam zaručen... pomislio bi uvijek kada bi je pogledao.
Njihove usne bile su samo nekoliko milimetara udaljene, a ona, ona čeznula je za njegovim dodirom, baš kao i on za njenim. Njene usne bile su mu opijum, nisu mu dale mira.
Srce ili razum? Ko će pobjediti?
Bethany je sklopila oči, čekajući da osjeti njegove usne samo na tren, sastavljene sa njenim, nije tražila ništa više. Harry spuštenog pogleda, ostavi lagani poljubac na njenom obrazu i usporeno se odmaknu. Razum ga je natjerao. Nije mogao uraditi joj ovo opet, ovo nije bio pravi način. Znao je koliko joj je naudio samo tom jednom noći, a ni sam nije bio svjestan koliko je i sebi.
Bila mu je potrebna, njena kosa, njene oči, njene usne, njeno sve. Nesvjesno postajao je ovisnik o njoj, svaki put sve više i više.
Bethany zadrhta, nije vjerovala da je Harry odustao. Zanimalo je samo zašto? Postala je tužna, prvi razlog bio je odustajanje Harry'a od nje, a drugi zašto je to sebi dopustila, da je na takav način obuzme.
Samo je to on mogao, da mu se prepusti sva.
Brzo je obrisala jednu tihu suzu sa svog obraza i krenula niz hodnik. Pokušala se pribrati, prije nego što dođe do stola. U ruke je uzela svoju jaknicu i torbicu, te tiho prošaputala na Adamovo uho.
"Ja moram ići, oprosti."
"Onda idem i ja." - brzo se pridiže i krenu za njom. Andrea je odmah shvatila da nešto nije uredu sa Bethany, ali ništa nije rekla.
"Bethany, je li sve uredu?" - lagano je povukao za podlakticu i okrenu k sebi, kada su napustili restoran. "Da, Adam, samo sam preumorna."
"Bethany..." - znao je da to nije istina.
"Adam! Budi sretan što odmah nisam otišla! Zašto si me doveo ovdje? Znaš koliko ne volim Selenu... Ja-ja nisam vaše društvo, pustite me više namiru." - izmakla je svoju ruku i brzim koracima krenula niz ulicu.
Adam je ostao stajati, shvatajući šta je uradio, uznemirio je Bethany, a to je najmanje želio. Činjenicom da nikada joj nije spomenuo tu noć s Harryem, nije želio da je povrijedi na bilo koji način, ali očito da jeste. Mislio je da ovo sve njegova krivica, ali njen mali trenutak s Harryem bilo je ustvari ono što ju je učinilo rastresenom.
(...)
Nebo je bilo oblačno, čekalo je da svake sekunde prospe svoje kapljice na zemlju, baš kao i Bethany, koja je svakog trena čekala da pukne od sve te muke i pritiska. Kako je bila sve bliže svom stanu, njene suze su češće se spuštale niz njene obraze. Mrizila je sebe, zbog činjenice da je Harry čini tako ranjivom i neuračunjivom.
Brzo je obrisala svoje malene suze, koje su tako bile teške za nju. Ušla je u stan i napokon odahnula. Sjela je pokraj vrata i zaklopila oči. U mislima su joj išle slike od te večeri. Vidjela je samo njega, a da to ni sama nije znala. Kada god bi ga pogledala on je gledao u Selenu, dirao bi njenu kosu i smješkao se. Ono što je najviše gušilo je što nije mogla sebi priznati da je on njena slaba tačka, jednostavno nije smijela.
Brzo je posljedni put te noći ispustila bolni izdah i ustala. Pogledala se u ogledalo i skupila snage da se napokon smiri. Skidajući svoju odjeću, svakim trenom se sjećala njegovog dodira. Osjeti njegove usne na svom vratu, njegov miris, njegov dodir. Svaki poljubac bio je pečat urezan u njenu kožu. Haljina je skliznula sa njenog tijela, a on se stresla istog trena. Posegnula je za svojom spavačicom, neće li što prije leći i završiti tu večer. Pokrila se bijelim prekrivačem i posljednji put sklopila oči te noći.
***
Sjedi pored prozora, dok staklo ispred njega obasipaju kapljice te kišne noći. Zamišljen i usamljen. Neka čudna hladnoća zavladala je njegovim tijelom. Selena je pokušala par puta prići mu, ali ni jednog puta se nije obazirao na nju. Misli su mu bile daleko od tog mjesta. Mislima mu je strujala ona, jedina koja ga je tako činila slabim. Kada bi pogledao u drveće oko njegove kuće i svo to sivilo, vidio bi nju. U jednom trenu je tu, u drugom je već nestala.
Sjetio se njene smeđe kose, koju od prvog susreta obožava, a tek njenih usana za kojima je čeznuo. Želio je osjetiti njenu toplinu, nju u svom zagrljaju. Sjetio se njenih suznih očiju i razočarenja u njima. Proklinjao je sebe što je dopustio razumu da ga zaustavi od onoga što je najviše želio. Nije ga bilo briga za nikoga, samo je želio nju, a nije je imao.
Bila je tako lijepa, tako tuđa. Vidio je na koji način ju je Adam gledao, znao je da ona polako sve više se udaljava i pada u Adamov zagrljaj, mučilo ga je to što nije mogao ništa poduzeti. U trenutku kada je mogao da osjetio pravu ljubav, on je odustao. Nisam je vrijedan - ponavljao bi u sebi, ali to ne bi mijenjalo stvar. Bilo je sigurno - zarobljen je u okovima njene ljubavi.