Bethany je ostala i više nego zatečena Harry'evim pitanjem. Ma koliko joj se privlačnom činila ta ponuda, jer joj nije bilo do hodanja, još je posljednji put pogledala kroz najbliži prozor te ugledala jaki vjetar koji je još uvijek nosio grane i lišće, morala je tu ponudu pristojno odbiti.
"Ne treba, ne želim te zamarati. Dobro bi mi došla šetnja." - nabacila je maleni osmijeh na svoje lice.
"Ne bih se ponudio, a da mi to predstavlja neku obavezu. Odvući ću te, dosta je kasno da sama hodaš."
Bethany se začudila na njegove riječi i iritantno nasmijala, jer koliko je bila upućena u svoj život, ona se i sama znala brinuti o sebi.
"Čekaj, kao prvo nije me strah i znam se brinuti o sebi, kao drugo zaista ne treba."
Harry je odlučio uzeti Bethany'inu jaknu iz njenog labavog stiska, ako je to bio jedini način da je odvede.
"Hej! Šta radiš?" - Bethany proskita.
"Ideš li ili ne?" - Držao je njenu jaknu visoko u zraku, ostavljajući je bez izbora. "Da" - oborila je pogled, te izašla van.
Vjetar je nosio njenu dugu smeđu kosu, dok je ona gledala kako dugi, crni Audi izlazi iz garaže i zaustavlja se pred njom. Tamno staklo prozora se spustilo i iza njega je izviro Harry.
"Hoćeš ući ili ne?"
Bethany je trkom zaobišla crni auto i napokon ušla u njega. Harry je brzo okrenuo volan i izašao sa imanja. Bethany je odlučila da ne progovori, jer ova vožnja nije bila ono što je željela.
"Nisi ni svjesna koliko je ovaj kraj opasan kada je kasno." - Harry se trznuo, nakon dužeg vremena neugodne tišine.
Bethany se nije bazirala na njegove riječi, iako joj se činilo čudnim, da može postojati neka opsanost u tako imućnom kraju.
"Oh, uredu, dakle ne želiš razgovarati." - Prošao je nervozno rukom kroz kosu i naglo se zaustavio zbog crvenog svijetla koje se pojavilo na semaforu. Nakon što su opet krenuli, iz suprotnog smjera sačekao ih je već poznati ubitačni pogled zgodne plavuše, Selene.
Gledala je u njih dvoje, misleći 'kojeg vraga ona radi sa njim u autu?' Pomislila je kako nakon njihove male prepirke, on se dolučio vozati sa njihovom spremačicom, ova situacija joj nije bila jasna ni najmanje, te je odlučila to ostaviti za kada dođe doma.
Bethany je ostala zaleđena, gledajući Selenu kako prolazi pokraj njih, dok je Harry ostao sasvim smiren, nije ni najmanje obraćao pažnju na nju i njen ledeni pogled.
"Sada ćeš skrenuti desno, prećicom." - trznula se i napokon je odlučila progovoriti.
"Dakle, znaš pričati?"
"Poprilično."
Njihovim prepucavanjima nije bilo kraja.
"Zašto nisi kao sve ostale?"
"Kakva to?"
"Ne znaš šta bi druge uradile da budu na tvom mjestu sada."
"Hm, znači želiš reći da nisam kao sve tvoje cure... laka?"
Bethany je ovog puta prešla granicu, dok je Harry vidno bio iznerviran. Duga ulica je je sve postajala kraća, a strelica na satu za brzinu se samo povećavala. Crna mašina je jurila po čistini, kao da su sva ostala vozila misteriozno nestala ili su samo ostala u prašini iza točkova Harry'evog auta.
Bethany se čvrsto uhvatila za dršku, pokušavajući da se osjeća sigurnom, ali nije.
"Stani!" - uskliknula je Bethany.
"Harry! Stani! Stani!" - posljednji put je jako uzviknula na što je Harry odmah skrenuo i zaustavio auto na proširenju, koje se nalazilo na malenom uzvišenju.
Tamna noć. Sićušne zvijezde su sjale. Lagani vjetar je nosio malene lisitiće i tjerao da se njegova kosa pomjera u jednu stranu, dok nervozno psuje sve svoje pogrešne poteze. Ona, sama sjedi u autu, vidno uzrujana, sabire se i dolazi do njega.
"Oprosti." - progovorio je kada je čuo njene sitne korake kako su mu se primakli.
"Oprosti, nisam te htjela onoliko uzrujati." - tankim glasićem je prošaputala.
Okrenuo se ka njoj i pogledao je ravno u njene zelene, staklene oči, koje su sijale te noći.
"Istina me zaboljela, nisi ti kriva. Bila si upravu. Teško je to kada nemaš nekoga pored sebe ko je čvrst kao stijena, pa da te vrati kada ti je teško."
"Šta je sa Selenom?"
Okrenuo se i šutnuo prašinu, te opsovao. Bio je toliko isfrustiran i nije to bilo zbog Bethany'in riječi već, njegovog odnosa sa Selenom u posljednje vrijeme. Bili su tako sretni, pomislio je, radovali se zajedno, smijali, ljubili, a sada kao dvije plastične lutke koje gledaju samo svoja posla, nemaju više vremena jedno za drugo, nema te ljubavi, nestala je...
"Beth, zašto si se toliko uplašila?" - odjednom se okrenuo ka njoj.
"Nije tako jednostavno. Vidiš, u prošlosti se desilo nešto, što nikada neću zaboraviti, ma koliko to željela."
Pogledao ju je u oči i shvatio da se iza tih visokih zidova odbojnosti, krije neko potpuno drugačiji. Nije ju želio dodatno uznemiriti, iako ga je jako interesovalo to što se desilo u prošlosti, ali bilo bi krajnje bespotrebno da je sada zapitkuje.
"Bila je to saobraćajna nesreća. Vidim ti u očima znatiželju..." - slatko se nasmijala.
"Zar sam toliko očit?... Oprosti." - kroz smijeh je govorio, shvatajući da ga je ova mala prokužila kao niko da sada.
"Idemo." - krenuli sa ka autu, smijući se.
(...)
Zatvorila je ulazna vrata svog stana, a ispred nje se nacrtala Andrea, s raščupanom kosom i pogledom ludaka. Bethany se trznula, a zatim prasnula u smijeh. Kao da je gledala u sebe, godinu ranije.
"Andrea!"
"Gdje si do sada? Pomislila sam da su te oteli vanzemaljci, ali mislim da oni ne voze crne Audi'je!" - dosta je naglasila posljednje dvije riječi.
Bethany je skidala jaknu i bacala se na krevet, dok je Andrea pratila ustopu.
"Harry. Dovukao me je kući. Inače, moj šef."
"Šef? Je li me zezaš? Koja si ti..." - uputila joj je jedan ženski pogled.
"Nije to što misliš, uostalom, koliko je sati, idem spavati."
Počela je tražiti mobitel po džepoivma svoje jakne, pa zatim svoje torbe, ali ga nije bilo.
"Gdje mi je telefon?" - dreknula se.
"Otkud ja znam?"
"Moraš znati!... Pobogu, gdje je sad?" - cvilila je.
(...)
Zvuk poruke budi ga iz dubokog razmišljanja. Polako se uparkirao u garažu, a zatim je pogledao u svoj telefon, ali nije bilo nikakve poruke. Odjednom ugledao je svjetlo na dnu sjedišta do sebe. Posegao je ka svijetlu i bio je to sivi telefon, njemu nepoznat. Okrenuo ga je, a na oklopu je stajalo par naljepnica u obliku srcadi, shvatio je da je to Bethany'in mobitel. Slatko se nasmijao, dok nije ugledao ispisano ime na ekranu.
Dylan.
Zurio je u ekran, a zatim nije mogao odoliti, i prstom je dohvatio ekran, a poruka se otvorila.
Beth. Znam da je ova poruka došla kao iz vedra neba, ali zaista bih te volio vidjeti. xx
Nakašljao se, shvativši da bi ovo mogao biti njen voljeni. Pa naravno, tako lijepa djevojka, a da nema momka? Ni sam nije shvaćao zašto je razmišljao o tome, imao je on dovoljno i svojih problema, ali nikako mu iz glave nije mogao izaći sjaj njenih očiju na mjesečini te noći...
Ubrzao je hod i našao se u predsoblju svoje kuće. Popeo se do spavaće sobe, neće li se napokon raskomotiti i odmoriti, nakon jako neobično naporonog dana. Ali, ne. Sačekala ga je visoka figura njegove zaručnice, prekršetnih ruku kraj vrata, a to je bilo posljednje što je sada želio.
"Napokon si se pojavio."
"Oprosti, nisam znao da mi je izlaz ograničen." - sarkastično se nacerio i prošao pokraj nje, dok je Selena prokuhavala iznutra.
"Dosta!" - dreknula se. "Svađaš se sa mnom u sred restorana, a onda ideš i vozaš se sa našom spremačicom!"
"Hej! Ostavi nju van naših problema, ona nije dio ove priče!"
"Znači da zaboravim vašu noćnu vožnju?"
"Odvukao sam je kući! I sama znaš koliko je opasno ovdje po noći, ne želiš da te podsjećam šta se tebi desilo kad si odlučila sama hodati ovim ulicama!"
Bijes je govorio iz njega i prisjećao se nečega što je jako boljelo, kako nju, tako i njega.
"Ne spominji to!" - suze su joj se skupile u očima. Kroz glavu joj je prostrujila slika nje. Kako leži bespomoćno, ne osjećajući svoje sopstveno tijelo, nesposobna da ispusti bilo kakav glas...
"Znaš šta Selena, nemam snage svađati se s tobom, jer znam da tako zadovoljavaš svoje potrebe kada nisi aktivna ovdje." - rukama je pokazao na njihov krevet.
Bila je istina, da u posljednje vrijeme im je falilo malo akcije u krevetu, što je dodatno podizalo tenzije između njih dvoje. Selena je proskitala na njegove riječi i napustila prostoriju.
(...)
"Andrea gotova si!" - skočila je Bethany.
"Zašto ja? A, ja bježim odavde." - potrčala je ka toaletu i zaključala se, jer psiho Bethany je stupala na scenu.
Harry je spašavao svoju vezu, budući brak, spašavao svojih 99 problema i ostao je hladne glave, dok je Bethany koji je izgubila telefon, pravila haos i tugovala, bilo bi zanimljivo vidjeti kako bi se ona snašla na Harry'evom mjestu.
A/N
Heej ljudi. Toliko mi žao što ovaj nastavak nije išao ranije ima "čak" 1400+ riječi, stid me. Ne mogu vam objasniti da imam jako puno obaveza i jako malo vremena za internet, nisam imala inspiracije u 3. dijelu, ma bravo... Ali evo nastavak je tu, bar nešto, pokušat ću napisati sljedeći što prije...
Želim da se zahvalim svim votes'ima, i komentarima koji me i tjeraju da pišem, jer da ih nije bilo najvjerovatnije da sljedeći dio bi izašao 2016. no šta je tu je, hvala vam i nastavite tako :3
Novi lik Dylan se spominje, Harry i Beth su imali svoj little moment, šta mislite da li je Bethany tip osobe koji bolje razumije Harrya od Selene koja ga zna već jako dugo?
(ako ima grešaka zanemarite, jer sam većinu ovog dijela pisala jako kasno, hvala.)
Hvala vam.
Love, Leillah <3