Avery Cooper
Mrzim svoj kompletan život i ne postoji niti jedna osoba koja bi mi mogla promjeniti život na bolje, ali ni na gore i stojim iza tih riječi do kraja svog života.
Uzdahnem i otpijem malo viskija iz boce dok pazim da se ne zabijem autom u nekoga ili nešto na cesti.
To jednostavno nisam ja. Nisam mogla... Možda je od mene napravio alkoholičarku, ali niko od mene neće napraviti zavisnika o drogi.
Otvorim prozor i osjetim veliki nalet vjetra. Uz zviždanje vjetra začujem i zvuk policijskih sirena i opsujem sve na svijetu. Pogledam u retrovizor i ugledam crveno-plava svjetla koja se jasno vide kroz veliki mrak. Parkiram auto sa strane i udarim u volan.
Vozila sam 120 km/h, a u ovom predjelu je dozvoljeno samo 80 km/h. Sranje.
Mozak mi pluta u alkoholu.
Bez obzira koliko sam bila pijana kad sam napustila klub--mogla sam voziti. Ili bar tako mislim.
Ipak nisam završila negdje mrtva u jarku.
Ne još.
"Dobro veče, gospođice. Mogu li dobiti vašu vozačku dozvolu?" policajac me upita i osvjetli mi lice onom glupom lampicom. Zamalo da ga udarim šakom. Hmm, pitam se kakav je to osjećaj udariti policajca? Kako bi moj tatica reagovao na to?
"Nar-lavno." jezik mi se spetlja i tiho opsujem. "Izvolite." bar to izgovorim pravilno. Pružim mu papire i protrljam oči.
"Gospođice, ovo nije vaša vozačka dozvola. Dali ste mi papira od registracije auta."
"Oh, ups!" slegnem ramenima i nasmiješim se nevino. "Izvolite." provjerim prije nego što mu dam dozvolu, a on pogleda u nju, pa u mene i tako nekoliko puta.
"Avery Cooper, je li?" klimnem glavom, a on se osmijehne podmuklo. "Pa znam ja tvog oca. Kako je George?" Začudim se. Ko bi rekao da neko priča o mom ocu s osmijehom na licu.
"Pa da. Dobro je on." pripazim da mi se jezik opet ne zapetlja. "Odlično je u stvari." dodam.
"Hajde da sad ne pišemo kaznu za brzu vožnju, ali pod uslovom da pozdraviš oca od mene." namigne mi.
"Nema problema." On mi se nasmije.
"Reci da ga je pozdravio Chris Wood, zna on mene."
"Super, pozdraviću ga za Vas. Mogu li sad ići ako je to sve?" upitam i on mi vrati vozačku.
"Vozite oprezno gospođice." digne i spusti svoju poslovnu kapu s glave u znak pozdrava, a ja mu mahnem rukom vjerovatno izgledajući kao pijani idiot. Kad smo već kod pijanstva: kako to da on ne shvata da sam pijana?
Možda čovjek misli da si uvijek ovakva.
Kakva?
Retardirana.
Parkiram auto u garaži i udaljim se od njega. Udarim se slabo dlanom po čelu i stistnem dugme na ključu da se auto zaključa, ali umjesto toga njemu se otvori gepek. Ovog puta se pravo udarim po čelu i jauknem. "Glupi mali dugmići i ko ih napravi ovako sitne!" Odustanem od pokušaja zaključavanja kad mi ključ ispadne iz ruke na pod. Pokupim ga i uđem u kuću. Normalni ljudi s normalnim životima i pod normalnim okolnostima bi se radovali što su nakon napornog dana-
Misliš naprone noći?
Svejedno. Dakle, normalni ljudi bi se nakon napornog dana ili noći radovali što su došli kući izgovorili "dome, slatki dome". Samo ja želim spaliti svoj dom. U mom životu apsolutno ništa nije normalno!
Mojim samim ulaskom u kuću otac me dočeka skoro ispred vrata. "Šta smo se mi dogovorili Avery?" prekrsti ruke i uspravi se.
"Nemam pojma. Prosvijetli me tatice." odgovorim mu neutralnim tonom nimalo zainteresovana za raspravu sa njim.
"Ti si u kazni!" podignem dlan.
"Zamolila bih te da se ne dereš."
"Kako da se ne derem kad nemaš nimalo poštovanja prema meni?" počne mlatiti rukama po zraku. Znači od njega sam to naslijedila?
"Pa prvo razmisli da li uopšte zaslužuješ poštovanje, a onda mi dođi popovati. Laku noć tatice." Svaki put kad kažem tatice na oštar način on se ukoči. Boli li ga to? Naravno da ne. On je govno od čovjeka. Ako nije mario za mene prije, ne mari ni sada. On samo voli imati kontrolu nad svim, pa i nadamnom. Ali vidjećemo još ko će ovdje koga preveslati.
"Avery ne okreći mi leđa dok pričam sa tobom!" penje se za mnom uz stepenice i dobijem osjećaj da je još više povisio glas. Sigurno to radi da bi me glava još više boljela.
"Ne vidim razlog zašto to ne bih uradila. Zaslužio si ti i gore od toga." protrljam sljepoočnice i dođem do vrha stepenica. On me uhvati za ruku, a ja je pokušam istrgnuti. "Ne pričaj tako sa mnom! Ja sam ti otac i poštovaćeš me htjela ti to ili ne!" Mrzim kad to kaže. Mrzim njega. "Znaš li koliko mrzim kad mi kažeš tu slavnu rečenicu "Ja sam tvoj otac."?" izmitiram njegov dubok glas i nasmijem se prezrivo već udaleko udaljena od njega "Preboli činjenicu da te ne trebam. Ah da, tako je -- tebe ionako boli briga za moje postojanje !"
Počne mi se približavati, a ja ga pokretom rukom zaustavim. "Nije istina! Ja te volim, ti si jedina vrijedna stvar koju imam!" Laže.
"Ne George" prekrstim ruke "Ti jedino voliš upravljati mojim životom i zagorčavati ga. Voliš jedino svoju zadnjicu i novac. Koliko puta ti to moram ponavljati? Ne želim više razgovarati sa tobom jer se vrtimo i krug sa ovim svađama i dosta mi je!" odmarširam do svoje sobe. "Pozdravio te Chris Wood." kažem mu i on se namršti. "Otkud ti sa njim?" zakolutam očima i ignorišem njegovo pitanje. Pridržim torbicu u jednoj ruci, a drugom otvorim vrata.
"I da" uđem u sobu, a onda izvirim glavom "ništa od tvoje kazne. Punoljetna sam i radim šta ho-ćuu." otpjevam zadnji dio i zatvorim mu vrata skoro pred nosom.
---
Nakon tuširanja uzmem mobitel i nešto trjeznija pošaljem poruku Veronici.
*Nije mi bila namjera derati se na tebe danas, ali dobro znaš da si sama kriva za to.*
---
Bip. Bip. Bip. Bip.
"Ugh, glupi alarm!" Ustanem i udarim šakom od uređaj koji je pokazivao "06:30 AM".
Nazad u školu.
Obučem se u crno kao i inače i uzmem crne sunčane naočare. Sunce se pomalo probija kroz oblake i osvjetljava tmuran, ali i prometan grad u ovo doba. Stisnem gas i produžim prema školi. Četvrti razred je nekima naporan, ali je meni najlakši.
Kao da ti učiš.
Zapravo, uvijek sam učila , a učim i sad jer želim pobjeći od oca kad završim srednju školu sa odličnim ocjenama i upisati fakultet možda čak i u Londonu... ili bilo kom drugom gradu, samo što dalje od njega. Osim kad sam bila oteta i odsutna. Zapovijedim glasiću da me opomene da uzmem bilješke sa časa od nekoga iz razreda i izađem iz auta. Ovog puta pritisnem pravilno dugme za zaključavanje BMW-a.
Pogledi skoro svih prisutnih ni ovog puta me nisu zaobišli. No, već sam navikla na to. Samo produžim do školskog kupatila. Uzmem iz školskog ranca malo svijetlog pudera da prekrijem podočnjake i u tom trenutku uđe Ian ... u žensko kupatilo.
Škola i silni testovi su krivi što je nastavak tek sad postavljen! Za 20-tak dana ću maturirati i doviđenja zauvijek osnovna školo! Obećavam do će onda nastavci biti skoro svaki dan. ;)
Avery se nije drogirala kao što vidite. :P Što ne znači da neće. Ali ništa ne otrkivam xD
Sad stvarno ostavite iskrena mišljenja u komentar i kliknite VOTE!
NASTAVAK MOŽE BITI I SUTRA, ALI TO ZAVISI OD VAS !!!
-JelenaaStyles