•76•

581 32 11
                                    


"Доброе утро.", s osmehom pozdravim Pavela. On je ovde jedini, koji nije promenio svoje mišljenje o meni, zbog neke glupe fotografije.

Zbunjeno me odmeri, kao da je upravo zapazio nešto drugačije, a ne može da shvati šta. A onda mu pogled zastane na mom stomaku, koji se tek nazire. Retko ko uopšte i primeti ili to jednostavno pripiše hrani.

Vidim da bi želeo da pita, ali mu je neprijatno, što izmami osmeh na moje lice. U moru ljudi, koji samo zahtevaju odgovore od mene, on je osveženje.

"Jesam.", dam mu odgovor, mada se nije usudio da zaista postavi pitanje. Što bih krila, kad sam ponosna na to?

Zenice mu se prvo prošire od iznenađenja, a onda se na licu formira iskren osmeh.

"Поздравляю!", znam da mi je čestitao od srca, što mi odmah ulepša ceo dan. Malo je ostalo iskrenih ljudi, zbog toga ih cenim duplo više.

"Спасибо, Pavel. Je l' iko od momaka stigao?", čisto sumnjam da jeste. Mnogo su se ulenjili tokom odmora.

"Blizanci su tu sa Smolovom.", pogledam ga iznenađeno, jer zaista nisam očekivala ikog na stadionu. Izgleda da je rešavanje novog sukoba blizanaca prošlo mnogo brže, nego očekivano.

"I Adrian je malopre otišao put svlačionice.", pa naravno. Čudilo bi me da je tek tako odustao.

"Odoh onda.", brzim koracima se zaputim ka svlačionici, jer ne želim da propustim kompletan događaj. Blizanci me dočekaju na hodniku, pošto su očito isterani iz svlačionice. Ne čujem viku, što bi definitivno bilo za očekivati od jednog takvog susreta.

"Что случилось?", pitam, ali nemaju mnogo toga da mi kažu.

"Adrian se pojavio s željom da razgovaraju, a onda nam je Smo rekao da izađemo.", Anton mi pojasni, na šta se Aleksej odmah nadoveže.

"Pokušao sam da prisluškujem, ali ne čujem ništa.", što me ne čudi da je pokušao?

Spustim ruku na kvaku,zbog čega me obojica pogledaju kao da sam sasvim luda.

"Nisam siguran koliko ti je to pametno.", Anton progovori zabrinuto, a ja bez razmišljanja otvorim vrata. Feđa preda mnom nema tajni.

Zbunjeno stanem, kad ih zaista zateknem kako razgovaraju. Očekivala sam sukob, ali obojica su poprilično smireni. I obojica se istovremeno okrenu iznenađeno ka meni.

"Эй, ljubavi. Otkud ti?", priđe mi, ne obraćajući pažnju na Adrianovo prisustvo.

"O čemu se radi?", izignorišem njegovo pitanje, nestrpljiva da čujem o čemu je reč.

"Poslušao sam tvoj savet i iskoristio noge.", Adrian dobaci s jasno primetnom dozom sarkazma. Moj dragi prevrne očima, pa se okrene nazad ka meni.

"Adrian je želeo da mi predstavi ponude, koje su stigle za mene.", posmatram ga u neverici, jer definitivno nisam očekivala ovakav razvoj događaja.

Sve vreme je reč bila samo o ponudama?

"Ali je neko digao frku, jer je imao pogrešnu pretpostavku. Mada priznajem, poštujem karakterne ljude. Zbog toga si me, pretpostavljam, i zaintrigirala.", namršteno ga pogledam zbog poslednjeg dela. Zaintrigirala je njega pomisao da mi je nadređeni i da bi to mogao da iskoristi.

"Kako bih mogla pretpostaviti išta drugo, kad nas svi gledaju kao da smo počinili jedan od sedam smrtnih grehova? Razumem, prekršili smo pravilo kluba, ali zar je to baš toliko užasno?", ne želim da ćutim. Duže sam u ovom klubu od svih njih i ne osećam se dobro kad vidim da me na stadionu, koji za mene predstavlja drugu kuću, ne smatraju dobrodošlom.

"Što se mene tiče nek se jebe ko s kim želi, nije me briga.", Feđa ga prostreli pogledom, jer mu se očito nije dopao Adrianov način izražavanja. Sem par onih osnovnih psovki, koje danas, čini mi se, i deca upotrebljavaju, nikad se ne izražava nekulturno.

"Ako imate savršene rezultate, a imate, možete privatno da radite šta god da želite. Moje lično mišljenje tu ne igra nikakvu ulogu.", pojasni, kao da ni sam ne želi da mu se zameri. Jedino objašnjenje, koje mi pada na pamet, je da ga ovoliko poštuju zbog tako uspešne karijere. Ne može se puno naših fudbalera pohvaliti takvom karijerom.

"Razmisli o svemu što sam ti rekao, pa mi do kraja sedmice reci šta si odlučio.", izađe iz svlačionice, ostavivši nas nasamo. Samoća ne potraje ni pet sekundi, jer se blizanci odmah nađu unutra.

"Pričaćemo posle.", vidi da sam poprilično zainteresovana, ali momci mu ne dozvoljavaju da mi sve lepo objasni. Klimnem glavom, pa ih ostavim da se pripreme za trening. 

U hodniku naletim na Kirila, koji se napokon vratio u tim. Bio je ovo veoma težak period za njega i veoma mi je drago što se najzad oseća bolje. Mene je depresija povodom tatine smrti držala mnogo duže. No, i bila sam mnogo mlađa od njega.

"Dobro došao nazad u ludnicu.", niko nije srećniji da ga vidi ovde od mene. Zajedno izađemo na teren, koji je još uvek pust. Ne bi momci bili momci kad ne bi kasnili.

"Nisi svesna koliko mi je nedostajalo sve ovo."

"Uskoro ću biti svesna.", bukvalno ne znam kako ću bez njih. Kako ljudi mogu da provedu tri ili četiri godine s jednim timom i da onda bez ikakve muke pređu u neki drugi klub? Ja sam provela samo jednu i već žalim za njima.

"Kako to misliš?", zbunjeno me pogleda, a ja tek u tom momentu shvatim da mu nisam rekla da mi je utakmica u subotu poslednja. Nekako se uopšte nismo dotakli te teme.

"Povlačim se.", zenice mu se prošire, dok pokušava da svari ono što je upravo čuo. Znam da mu je teško da poveruje u to.

"Подожди, серьёзно?", gleda me u neverici, što me nasmeje. I samoj mi je teško da poverujem u to.

"Koga će dovesti?", po glasu kapiram da je veoma zatečen. Slegnem ramenima, ni sama ne znajući odgovor na to pitanje.

"Ti si jedan od kandidata.", još jednom ga iznenadim, no ne uspe ništa da kaže, jer ga Feđa prekine. Umakao je blizancima.

"Прости, Kiril, no ostao sam joj dužan jedno objašnjenje."

Kiril samo klimne glavom, pa ode ka klupi, ostavivši nas da na miru razgovaramo.

"Kakve su ponude?", radoznalo ga posmatram, još uvek nedovoljno upućena u transfere kluba. Znam samo da je stiglo baš dosta ponuda iz Evrope, ali koji klubovi i za koga moram u novinama da čitam.

"Imam tri odlične ponude iz Španije. Ostalo, kako Adrian kaže, nije vredno razmatranja.", nasmešim se, srećna zbog njega. Znam da mu je inostranstvo uvek bila želja.

"I?", želim da čujem njegovo mišljenje tim povodom. Ako mu se neka od ponuda zaista dopada, zašto da je ne prihvati? Priznajem, biće čudno napustiti Moskvu nakon ovoliko godina, ali nikad ne bih mogla da stanem na put njegovim snovima. Šta god da odluči, tu sam da ga podržim.

"Ti bi pošla sa mnom?", izgleda da ga je moja reakcija iznenadila. Ne znam samo zašto je mislio da ne bih.

"Безусловно.", dam mu odgovor uz iskren osmeh. Porodica smo, a i svakako ću od subote biti nezaposlena. Ništa me više ne vezuje za Moskvu.

Privuče me u poljubac, ne obraćajući pažnju na momke, koji upravo izlaze na teren. 

"I?", ponovim pitanje, nakon što se odvojimo, jer odgovor nisam dobila.

"Подумаю."

Još samo tri nastavka 😳 Polako počinjem da paničim, jer nemam ništa spremno 😅 Kakvi su vaši utisci o celokupnoj knjizi sad pred sam kraj? 💙

𝑇𝑟𝑒𝑛𝑒𝑟 ✅Where stories live. Discover now