•9•

763 28 42
                                    


Malo drugačiji fazon od onoga što inače slušam, ali mi se svejedno veoma dopada 😍  Hvala mom omiljenom Spotify-u 😂 

"Sigurna si da želiš da dođeš? Biće užasna gužva, a ja zaista nemam želju još i o tebi da brinem.", ovaj razgovor se polako pretvara u moje odgovoranje mame od ideje da dođe na narednu utakmicu.

Volim kad imam podršku, ali isto tako volim i da znam da je sigurna kući.

"Naravno da želim, bezveze trošiš glasne žice. Imam samo jednu ćerku i ne bih propustila njen debi u Ligi Šampiona ni za šta na svetu.", ne bi ona bila Marina, kad ne bi bila tvrdoglava.

"Mama, debitovala sam pre pet godina. Ovo je samo još jedna utakmica u nizu.", i vrlo verovatno moj prvi poraz, otkako sam na klupi.

"Mislim da je red da i ja napokon upoznam momke s kojima provodiš toliko vremena. Možda najzad uspem da izaberem zeta.", znala sam da je to u pitanju.

"Mama, pobogu, već sam ti objasnila zašto nijedan od njih ne može da ti bude zet. Klub ima striktna pravila protiv toga.", nije kao da bi bilo išta drugačije i da nema tih pravila. Poznajem ih previše dobro da bih želela da budem i s jednim od njih.

"Pravila su tu da se krše.", i dalje ona gura po svom. Lakne mi kad začujem zvono na vratima, jer zaista ne mogu dalje da vodim ovaj razgovor.

"Evo mama, Kiril je došao. Moram da idem.", prekinem poziv, odmah osetivši olakšanje.

"Uđi, odmah stižem.", pustim ga u stan, nikad srećnija što ga vidim, pa krenem ka svojoj sobi po sve što mi je potrebno za današnji trening. Uglavnom su to papiri sa raznim strategijama i primedbama.

"Pričala si s Marinom, zar ne?", pročita me, čim se pojavim nazad u dnevnoj.

"Insistira da dođe. Najmanje što mi sad treba je da počne da me blamira pred timom ili još gore da nekog od njih poželi za zeta. Svi znamo kako njeno provodadžisanje izgleda.", ne bi joj bio prvi put da me osramoti pred nekim, čije mi je mišljenje bitno.

"Iskreno, ja baš i nisam primetio da je neko od njih materijal za Marininog zeta. Bar radi toga ne moraš da brineš.", nasmejem se njegovom komentaru, pa ga poteram ispred sebe ka vratima. Ne želim da kasnim.

"Kakvi su planovi za sredu?", majke mi, više bih volela da smo nastavili da pričamo o Marini i njenim blamovima. O Šalkeu pak nemam volje da pričam.

"Nema nikakvih planova. Izaći će na teren, odigrati utakmicu i onda ćemo se fokusirati na Zenit. Ta utakmica mi je mnogo bitnija."

Od Lige Šampiona niko ne očekuje ništa, no naša liga je pak druga priča. Ako tu ubrljam, sve je propalo.

"Momcima se neće svideti taj tvoj stav. Naloženi su, jer im niko još uvek nije ni bod uzeo, i od tebe će sad očekivati magiju. Ako izgube, moral bi mogao opasno da im se sroza, a to nam sad ne treba."

Što je najgore, znam da je u pravu. Za mene ta utakmica možda i nema nikakav značaj, ali momcima je bitna.

"Sve ja to kapiram, ali ja nisam mađioničar. Nemam tim za Ligu Šampiona. Pa ni ja sama nisam za jedno takvo takmičenje."

Zašto bih se onda pored dva takmičenja, koja su mi dostižna i veoma značajna, fokusirala na treće, u kom nemam nikakvih šansi?

"Potcenjuješ ih, Ala. Nisu oni još pokazali svoj maksimum.", ovo je prvi put da je on na njihovoj strani, a ja nisam.

"Poslednjih pet godina igramo tu Ligu Šampiona i nikad nismo prošli grupu. Bila sam i ja na terenu i bilo je i nama bitno, no čak ni Jurij nije mogao da proizvede toliko magije da napravimo neki rezultat. Hoćeš da mi kažeš da sam ja onda sposobna za takvo nešto?", napokon ga ućutkam, jer zaista nisam raspoložena za ovo. Kao da ja ne bih volela da pobedimo.

Ubrzo stignemo pred stadion, pa čim Kiril parkira, poletim ka terenu. To je jedino mesto na kom se osećam srećno i sigurno. Bez novinara, bez navijača, samo ja s ekipom i svojim zamislima.

"Šta se ovde dešava?", upitam zbunjeno, nakon što primetim da su prvi redovi tribina popunjeni. Ovo je trening i niko od njih ne bi trebalo da bude ovde.

"Korotkov je organizovao trening otvorenog tipa. Svi novinari i svi navijači, koji su želeli da prisustvuju našem treningu, sad su tu.", ukočim se na objašnjenje, koje dobijem od Smolova. Dovoljno je što na svakoj utakmici moram iznova da proživljavam ovaj glupi osećaj treme, zar moraju i trening da mi unište?

"A meni naravno niko ništa nije rekao. Klasika.", ne postoje reči, kojima bih mogla da izrazim bes, koji trenutno osećam.

"Mogu ja da povedem trening, ako želiš.", uzvratim mu pogled, razmišjajući o toj ideji. Znam da je namera dobra, ali ne mogu da se oslanjam na njegovu pomoć.

"Hvala, ali ne treba. Sposobna sam i sama da se nosim s problemima.", odgovorim mu uz osmeh, pa priđem momcima, koji su zbunjeni koliko i ja.

"Zar sme ovo da nam radi?", Aleksej upita, a ja uz uzdah klimnem glavom.

"Žele da vide kako trenira najbolji klub u Rusiji? Okej, onda ćemo im i pokazati. Mislim da ne treba da napominjem da ne želim nikakve gluposti pred novinarima.", ionako već privlačimo dovoljno pažnje. Svaki postupak, ne samo nas kao tima, već i svakog od nas pojedinačno biva medijski propraćen i to je užasno iritantno.

"Deset krugova oko terena. Pravila znate. Ko bude zabušavao, dobiće još deset.", otpočnemo trening kao i svaki drugi, a ja u glavi već sastavljam novi plan. 

Danas je u planu bio jedan laganiji trening, ali sad od toga nema ništa. Ne želim da nas dva dana pred evropsku utakmicu snime kako odmaramo, pa da posle poraza krenu drvljem i kamenjem na nas. Momci to nisu zaslužili.

"Koliko je on đubre, ja ne mogu da verujem.", Kiril gunđa, a ja svoj pogled ne skidam s navijača, koji su došli.

"Mene od njega više ništa ne čudi. Drago mi je jedino što i momci imaju isto mišlenje o njemu, bez da sam morala da ga pljujem."

U početku, naravno, nisu ništa kapirali. A onda je Anton naišao u momentu kad sam slušala još jednu u nizu pretnji i nije to zadržao za sebe. Nisam morala ništa da im kažem, jer su i sami počeli da shvataju s kim imamo posla.

"Блин, je l' vidiš ti ovo?", upitam ga frustrirano, jer devojke iz prvog reda bukvalno balave nad mojim igračima. Što je najgore, ovi idioti im uzvraćaju poglede.

"Mirančuk, i jedan i drugi, još deset krugova. Barinov, takođe.", pogledaju me zbunjeno, ne shvatajući za šta su ovaj put kažnjeni, no nemam nameru da im objašnjavam.

"Smolov, povešćeš trening.", neprimetno se osmehne, jer sam do malopre pričala drugu priču.

"Всем понятно?", jedino se njega još uvek boje, iz ko zna kog razloga. Ako on bude vodio trening, šanse da će i dalje praviti gluposti su jako male, jer niko ne želi da mu se zameri.

Još koji mesec i zaista ću biti prinuđena da mu dam kapitensku traku.

Odakle da počnem? Prvo - raspoloženje mi je ravno nuli, jer sam morala da se vratim kući, a nenormalno sam želela da provedem još neko vreme u mestu, koje me čini srećnom 🙈 

Oni, koji čitaju moje objave na zidu su već videli, ali, drugo - jutros sam nakon devetnaest godina saznala da je dečko, koji mi se ceo život dopada, s kojim sam imala prvi poljubac i koji je bio moja prva veza, istina ona klinačka, zapravo rođak 😶 Hvala mojoj divnoj majci što mi je to tek sad rekla i što je iskoristila priliku i da se našali na taj račun 🤦‍♀️ Još sinoć sam sa sestrom komentarisala kako će mi uvek na neki način biti drag, ma koliko vremena da prođe, i ona je rekla kako je on idealan za mene 😶 Jebeno peto koleno! 🤦‍♀️

Treće - ova reprezentacija Srbije je prosto nesposobna 🙄 Ne znam samo koji se đavo dešava sa tim timom 🙈 Bukvalno bolje ne komentarisati 😏

I četvrto za kraj - jebeno nam diskvalifikovaše Noleta ni krivog ni dužnog! Linijski sudija zaslužio Oskara! Kad ne možeš drugačije da ga sprečiš da osvoji još jedan Grend Slem, onda hajde da ga diskvalifikujemo 🙄 Džaba svi ti pokušaji, najbolji je pa je najbolji 😝🔥

Izvinite na dosađivanju, ali nerealno sam frustrirana danas 🙈 Kako vam se čini knjiga i smer u kom radnja ide? 💙

𝑇𝑟𝑒𝑛𝑒𝑟 ✅Where stories live. Discover now