•1•

1.3K 43 71
                                    


👆 Zarazila sam se Glebovim starim pesmama, tako da prosto moram da vas smaram 😅🙈 👆

"Zaslužila si to.", mamin osmeh izmami jedan još blistaviji na moje lice. Otkako je tata umro, ona je sve što imam. Zbog toga je videti sreću na njenom licu za mene vrednije i od unapređenja, koje sam dobila.

"Hvala ti, mama, ali da budem iskrena, nemam ni predstavu kako bi tačno trebalo da se nosim s tridesetoricom momaka. Sa svojih metar i šumskom jagodom ne bih baš rekla da sam neki autoritet.", sasvim iskreno joj se požalim, pa čujem kako se grohotom smeje s druge strane telefonske veze.

"Ne brini, Ala, snaći ćeš se ti već nekako. Ako ne budu slušali, uvek možeš da nabaviš prutić.", drago mi je da nju sve ovo zabavlja, ali meni baš i nije smešno.

"Znaš da je to protivzakonito, zar ne?", a uz to je i veoma glupo. Ko bi se još uplašio mene?

"Misliš da bi neko od njih dopustio sebi tu sramotu da te prijavi?", iskreno se nasmejem, kapirajući da je u pravu. Ako su me godine provedene s fudbalerima čemu naučile, to je onda da svi do jednog imaju veliki ego.

"Uvek znaš kako da popraviš stvari.", upravo je to osobina koja je čini odličnom majkom. Imala sam skoro osamnaest kad sam ostala bez oca, ali to ne znači da joj je bilo lako sa mnom. Biti samohrani roditelj nije lako, nebitno o kom uzrastu deteta je reč.

"Jer ti uvek brineš zbog sitnica. Opusti se, biće sve kako treba. Ne bi ti Jurij ni ostavio tu poziciju da ne veruje u tvoje sposobnosti.", osmehnem se zbog te misli, uveravajući i sama sebe da je u pravu.

Najzad parkiram pred arenu, koja mi život znači, pa se pozdravim s mamom, prekidajući poziv. U sebi prolazim kroz sve savete, koje mi je Jurij dao, dok nervozno koračam ka sali za konferencije.

Želela sam da momci budu prvi, koji će čuti novosti, no uprava kluba mi nije ostavila tu mogućnost. Svesna sam da bi, očekivati od njih slobodu kakvu je moj mentor imao, bilo previše i da bi po mene najbolje bilo da se što pre na to i naviknem.

Moraću da se dokažem, ako želim slobodu.

S tom mišlju zakoračim u salu, koja je puna novinara, iako je tek osam ujutru. Oduvek sam im bila zanimljiva, što meni pak nikad nije bilo zanimljivo. Svaki moj korak bi bio propraćen, ma koliko se ja trudila da tako ne bude. Onda valjda ne čudi što me njihovo prisustvo čini samo još nervoznijom.

Korotkov, koji je generacija mog dede, mi se ljubazno osmehne, očito svestan moje nervoze. Kao neko ko je i sam bio trener ovog kluba, verujem da može da razume kakav pritisak osećam. Smestim se na poziciju pored njega dok pogledom tražim još neko prijateljsko lice.

Lakne mi kad uhvatim Kirilov pogled na drugom kraju prostorije, odjednom se osetivši znatno mirnije. Удачи! koje pročitam s njegovih usana je dovoljno da se osetim spremnom za ovo vražje predstavljanje. 

Arkadij, portparol kluba da znak za početak, čime i zvanično postanem novi trener fudbalskog kluba Lokomotiv. Nek mi je dragi Bog u pomoći.

Pitanja su manje-više normalna, sem onih par, koje kao i uvek ignorišem. Toliko puta sam ih izignorisala, da mi zaista nije jasno zašto mi ih i dalje postavljaju. Do kad li će ih samo interesovati događaji od pre skoro dve godine?

Konferencija, na moju sreću, ne potraje dugo, jer se pitanja polako vrte ukrug. Čim od Arkadija dobijem znak da sam slobodna, krenem ka izlazu iz sale, pošto ne bih izdržala još pet minuta s njima.

"Vidiš da nije bilo tako strašno.", Kiril me dočeka u hodniku, leđima sasvim oslonjen na zid. Sve vreme je bio tamo i svojim mi prisustvom pružao podršku.

"Iskreno, samo sam čekala kad ću reći nešto pogrešno. Znaš i sam da mi jezik baš i nije najjača strana.", toliko me puta upravo taj jezik uvalio u probleme da sam odavno shvatila kako je po mene najbolje da ćutim.

"Ne brini, Ala, bila si odlična. I bićeš odlična i s momcima. Samo treba da misliš na fudbal i sve će biti savršeno.", ruku prebaci preko mojih ramena, pa tako zajedno sa mnom krene ka terenu.

Znate onaj osećaj kad ste negde novi i kad se samo nadate da ćete što pre kliknuti s nekim, jer je taj osećaj samoće prosto neizdrživ? E upravo je Kiril bio taj s kojim sam kliknula pre dvadeset godina. Moj prvi prijatelj u klubu. 

Dvadeset godina posle, još uvek mi je najbolji prijatelj i jedna od onih retkih osoba kojima mogu da poverim i sopstveni život.

"Šta bih ja bez tebe?", upitam uz osmeh, a on digne nos, kao pravi narcis. Možda je i batalio fudbal, ali ego fudbalera je još uvek tu.

"Verovatno bi plakala u nekom ćošku i kukala nad svojim jadnim životom. A ovako pošto imaš mene, život ti nije ni blizu jadan.", prevrnem očima, pa sklonim njegovu ruku, zbog činjenice da upravo izlazimo na teren. 

Srce krene da lupa kao ludo, dok zauzimam poziciju ispred igrača. Šta bih uopšte ja njima mogla da kažem?

Nisam bila jedan od onih fudbalera zbog kojih se dolazilo na stadione i definitivno sebe ne bih svrstala među najbolje iz svoje generacije, ali sam svejedno bila deo šampionskog tima. To valjda nešto govori.

"Volela bih da mogu da čitam misli, pa da znam o čemu razmišljate dok me tako posmatrate.", nakon dobrih minut tišine progovorim, svesna da je razgovor sa novinarima bio mačji kašalj naspram ovoga.

"Iskreno, ja razmišljam o tome kako će po prvi put ceo svet da bruji o nama. I eto tek tako, postadosmo svetska senzacija preko noći.", Aleksej bude prvi, koji da odgovor na moje pitanje, iako je ono bilo više retoričko.

I mada mu to nije bila namera, onim što je rekao mi nabije još jači pritisak.

"Zaista mislim da nema potrebe da vam solim pamet, a ni da vam obećavam kule i gradove. Dobro se poznajemo i ne vidim neku potrebu da vam dodatno punim glavu krajnje nebitnim informacijama o sebi. Zato bih volela da vam kažem samo par stvari.", Kirilov podignuti palac mi da do znanja da je zasad sve u redu.

"Svi smo svesni koliko je Sjomin bio bitan za ovaj klub i verujem da vam se pomisao na mene, kao njegovu zamenu, baš i ne dopada. I to je sasvim okej, jer se ni meni na vašem mestu to ne bi dopalo. No svidelo vam se ili ne, ja sam tu i ne planiram skoro da idem. Ovaj klub je moj život i poslednjim atomom snage ću da se borim za njega. Od vas očekujem isto. Zauzvrat mogu da vam ponudim maksimalnu posvećenost timu, što će, nadam se, biti dovoljno za uspeh. Više od činjenice da ću dati sve od sebe, ja ne mogu da vam obećam.", kamen mi padne sa srca, nakon što me dočeka glasan aplauz, kome me bilo strah i da se nadam.

I dok se oni polako vraćaju svom treningu, ja po navici pogledam ka nebu.

"Bićeš ponosan, obećavam."

Znam da je isuviše rano da pitam, ali kako vam se čini zasad? 🙈💙

Zaboravila sam prošli put da napomenem, ali evo sad ću - ako ste ikad poželeli da naučite neke strane psovke, ovo je prava knjiga za vas 😂 Bukvalno ćete dobiti besplatan kurs najosnovnijih ruskih psovki i fraza 😅

Inače, kakvi su komentari na večerašnju utakmicu? 🔴⚪ Dobar rezultat, ali da sam nešto naročito oduševljena igrom, baš i nisam 🙈 Ima tu mnogo njih, koje bih ja odmah prodala 😏

𝑇𝑟𝑒𝑛𝑒𝑟 ✅Where stories live. Discover now