285.

1.2K 46 7
                                    

Tessa:

„Ova je stvar kao mali laptop."
Pritisnem još jedno dugmence na svojoj novoj spravici. Moj novi iPhone ima više funkcija nego kompijuter. Predjem prstom preko velikog ekrana pritiskajuci jagodicom po malim ikonicama. Slučajno upalim fotoaparat mobitela i poskočim kad mi on uz tihi zvuk smesta vrati ne baš laskavu sliku mog lica iz tog coska. Brzo ugasim tu aplikaciju i pritisnem ikonu na kojoj piše Safari. Upišem „Google" jer... pa, zato što mi to prvo pada na pamet. Ovaj je mobitel tako čudan. Potpuno me zbunjuje, ali neka, s vremenom ću naučiti kako upravljati tom stvarčicom.
Imam ga tek deset minuta i još uvek nisam ni izasla iz radnje. Svi govore kako je ovo jednostavno, tapkaju i prelaze prstima preko malog ekrana, ali pogledaj samo koliko tu ima opcija. Previše, za moj ukus.
Ipak, verovatno je zabavno imati toliko opcija kojima mogu ispuniti vreme. Ovim se mogu igrati satima, možda i danima.Prolazim kroz
Muzicke aplikacije i ne mogu se prestati čuditi tome što mi je beskrajan niz pesama nadohvat prsta.

„Hoćeš da ti pomognem prebaciti tvoje kontakte i fotografije i sve na novi mobitel?",pita me mlada devojka koja tu radi. Gotovo sam zaboravila da su ona i Liam tu; toliko sam se zanela u svoje pokušaje da shvatim kako ovo radi.

„Ovaj, ne, hvala",ljubazno odbijem.

„Sigurna si?",pogleda me iznenađeno svojim debelo iscrtanim očima. „Traje samo sekundu".
Gleda me i žvače svoju zvaku.

„Ali znam napamet sve brojeve koji mi trebaju". Ona slegne ramenima i pogleda Liama.

„Daj mi svoj broj",kažem mu. Brojevi moje majke i Noe bili su uvek jedini brojevi koji su mogli biti potrebni za neki hitan slučaj. Sada mi treba novi početak, novi start. Moj blistavi novi mobitel, u kojem je spremljeno tek nekoliko telefonskih brojeva, pomoći će mi u tom startu. Koliko god sam pre odbijala nabaviti novi mobitel, sad mi je drago što ga imam.
Osecam se neobično lagano s ovim novim početkom: bez kontakata, bez slika, bez ičega.
Liam mi pomaze ukucati novi broj, pa izlazimo iz radnje.

„Pokazaću ti kako vratiti svu muziku koju si imala. Na ovom je mobitelu sve lakše",reče on smeskajuci se dok okreće volan i izlazi autom na put.

Vraćamo se iz trgovačkog centra u kojem sam potrošila previše novca na odecu.
Čist start, eto, to je ono što mi treba. Bez uspomena i prisecanja, bez pregledavanja fotografija. Ne znam kuda ću ići, šta ću  raditi, ali znam da trebam napokon dići ruke od onoga što nikad i nije bilo moje. U suprotnom će me samo još više boleti.

„Znaš li kako je moj otac?",pitam Liama dok ručamo.

„Ken je zvao u subotu i rekli su mu da se Richard prilagođava. Prvih nekoliko dana  je najgore",reče Liam pružajući ruku da ukrade krompiric s mog tanjira.

„Znaš li kad bih ga mogla posetiti?"

Kad su mi od svega ostali samo Liam i taj moj, do pre mesec  dana gotovo zaboravljeni otac, želim im biti što bliže mogu.

„Ne znam, ali pitaću čim se vratimo kući".
Liam me pogleda ozbiljno. Ja držim svoj novi mobitel, čvrsto, priljubljen na prsa, a da nisam ni mislila o tome. Liamove su oči pune saosecanja. „Znam da je prošao tek jedan dan, ali jesi li bar malo razmislila o Nju Jorku?",oprezno me pita.

„Da, malo jesam."
Čekaću saodlukom dok mi se ne pruži prilika da osobno popričam s Kimberli i Kristijanom. S a njom sam se čula jutros i rekla je kako će oni krenuti iz Engleske u četvrtak. Još uvek pokušavam shvatiti kako to da je tek utorak. Meni se čini kao da je prošlo mnogo više od dva dana otkako sam napustila London.
Misli mi polete na njega i pitam se šta on sada radi... i s kim je. Dodiruje li i sad onu curu? Nosi li ona opet njegovu majicu? Zašto mučim samu sebe mislima o njemu? Pazila sam da ne mislim na njega, a sad su mi opet pred očima njegove krvave zelene oči i opet osecam vrhove njegovih prstiju na svome obrazu.
Bila sam povredjena, a u isto sam vreme osetila i patetično olakšanje kada sam pronašla njegovu prljavu crnu majicu u  svom koferu na aerodromu u Cikagu. Tražila sam punjač mobitela, a naletela na zadnji Harijev udarac. Nisam se mogla naterati, ma koliko sam puta pokušala, uzeti tu majicu i odneti je u najbližu kantu za smeće. Nisam mogla. Umesto toga, gurnula sam je natrag u kofer i sakrila je pod slojeve svoje odece.

Toliko o čistom startu, ali ne smem ni sebe previše strogo kriviti, s obzirom na to koliko mi je sve ovo teško. Kako se čitav moj svet opet raspao, a ja sam ostavljena da sama slažem komadiće koji su preostali...

Ne. Kao što sam odlučila još u avionu, neću si dopuštati ovakve misli. Takve me misli nikamo neće odvesti. Samosažaljenje samo otežava sve.

„Sviđa mi se ideja o Nju Jork,ali treba mi još malo vremena za odluku",kažem Liamu.

„Dobro", smesi se on svojim zaraznim osmehom."Krećemo tek za tri sedmice, kad se završi semestar."

„Nadam se",uzdahnem, očajnički želeći da vreme što pre prođe. Minuta, sat, dan,nedelja, mesec, svaki delic vremena koji je prošao za mene u ovom trenutku može biti samo dobar.
A vreme baš to radi, prolazi. I nekako se zaticem kako se i ja krećem zajedno s njim. Problem je samo u tome što još ne znam je li to dobro ili ne.

...

Oops! This image does not follow our content guidelines. To continue publishing, please remove it or upload a different image.
After 3 (prevod)Where stories live. Discover now