Stariji

Poglavlje 23.

'Kako se osjećate?'- medicinska sestra pita petljajuči oko infuzije.

'Dobro'- tupo odgovorim postajući svjesna boli u donjem dijelu trbuha. Gotovo je.

'Ako vas boli slobodno zovite... ovakvi zahvati su inače rutinski no u vašem slučaju bilo je neuobičajenih stavki stoga će vas doktor pregledati još jednom i bolje vam objasniti'- gledam u nju praveći se da je slušam.

'Kada mogu kući?'

'Čim vas doktor pregleda... najkasnije danas naveče'

Kimnem šaljući joj neverbalni signal da mi nije do razgovora.

Izgubila sam bebu? Mogu li to uopće nazivati djetetom? Koliko sam uopće bila trudna?

Misli kao i pitanja pristižu jedna za drugim i molim Boga da ih smiri jer sama ne mogu.

Bol me podsjeća da je to zaista bilo stvarno... da nema nje mislila bi da sam ružno sanjala.

'Gđice Moore, probudili ste se'- doktor uđe sa papirima u rukama.

'Kako... mislim... mogu li vidjeti to...?'- pitam gledajući kako mu lice blijedi.

'Oprostite no to nam nije u praksi... nije mo...'

'Mogu li kući?'- prekinem ga vidjevši da ne zna što bi slagao.

'Samo da obavimo još jedan ultrazvuk'- kimnem ustajući za njime.

Ne znam kako mogu otpuštati žene odmah nakon pobačaja... bol je gotovo neizdrživa. Tjera mi suze na oči... možda i psiha tu igra ulogu.

'Sestro... mislim da ću ipak trebati nešto protov boli'

(...)

Otpuste me kući odmah nakon pregleda zaključivši da više nisam u nikakvoj opasnosti od krvarenja.

Sjednem u svoj auto i prije nego li ga upalim sjetim se da sam do prije tri sata uplašeno parkirala ovdje. Uplašeno i trudno. Sada utučeno i samo.

Upalim ga pa se spustim ulicom do ljekarne u kojoj kupim lijekove koje su mi preporučili.

'O... nisam mislio da ću te ovdje sresti'-ovi baš vole ljekarne.

'Ivane molim te'- platim pa se proguram do vrata nadajući se da me neće slijediti.

'Čekaj Maya!'- uzvikne sustižući me na parkiralištu.

'Zanimalo me samo jesi dobro? Ne izgledaš baš najbolje... blijeda si'

'Ne glumi brigu, goni se'- odgurnem ga sudarajući se sa Adamovim prsima.

'Došao sam vidjeti gdje si toliko zapeo...'- pita ga ni ne primječujući me. Čupava kosa, ultraširoka majica i sunčane naočale funkcioniraju kod jednog... kod drugog ne.

'Mmaya?' -promuca iznenađeno gledajući u klupko ispred sebe.

Zaobiđem ga nekako strahujući ponajprije da će saznati za situaciju u kojoj sam se našla. A to ne želim. Nikako i nikada.

'Maya dovraga'- prodere se dok mi priječi put do auta.

'Adame'- smireno izgovorim. Ako vidi da se ne nerviram možda popusti.

'Molim te makni se, zadnja si osoba koju želim vidjeti'- slažem naravno. Nakon pobačaja našeg djeteta on je jedini kojeg zapravo i želim kraj sebe no ne mogu mu to reći niti bi.

'Ne govori tako'

'Govorit ću kako hoću, skloni mi se sa puta'- ideja o mirnom upuštanju u razgovor blijedi sa svakom slijedećom izjavom.

'Daj da ti objasnim... onaj dan ni...'

'Onaj dan mi je otvorio oči. Prestala sam vjerovati u glupe priče oko djeteta... stvarno loše što si i igrao na kartu njega...'- povučem ga za ruku kako bi se maknuo od vrata pa brzo uđem kada to i uspijem.

'Ne...'- na licu je jasno vidljivo koliko se pati da nešto kaže... no ne dam mu. Ne dam mu da mi ni pokuša prići svojim bijednim izgovorima... jer nisam više ista osoba... znam malo je vremena prošlo no situacija čini čovjeka jačim ili slabijim... ovisno kako se tko postavi. Ja sam odlučila biti jača. Pa.. barem pokušati to biti.

Vratim se u stan i odmah pojurim u kupaonu gdje sam obavljala testove. Iskopam ih iz smeća i stane tuliti kao budala. Nikada nisam shvaćala majke/žene kojima bi se dogodio pobačaj... nisam shvaćala tu njihovu pretjeranu tugu i žaljenje... mislila bi da kako je moguće toliko žaliti djete koje nisu ni vidjele, upoznale, osjetile... mislila bi da se samo pretvaraju i izigravaju žrtve... sada ih shvaćama. Na vlastitoj koži sam osjetila kako je to kada trpiš ogromnu bol, a znaš da u konačnici nećeš odande izaći sa djetetom... znaš da se tu rastaješ sa njime.

Dotuče me i susret sa Adamom... toliko sam ga željela zagrliti i izjadati mu se, reći mu koliko me cijelo tijelo boli, koliko se raspadam... no nisam... odlučila sam izaći iz ovoga jača i to ću i ostavariti.

Odlučno ustanem sa pločica i testove ponovno bacim u smeće dok u glavi razrađujem plan za budućnost. Bez Adama, bez ičega što će me podsjećati na današnji dam i vezu sa njime.

Uživajte,
Ly, Proud-Mom💙