Stariji

Poglavlje 22.

U stanu vlada tišina, upravo ono što mi je potrebno. Ne pitam se gdje je Christian jer ionako mi je puna glava briga.

Sjednem na trosjed i skupim noge pod guzicu shvačajući da više nisam sa Adamom. Kako glup osjećaj... ne osjećam se poraženom sa Anine strane, znam da ga ne zanima kao žena... osjećam se poraženom zbog toga što je čitavo vrijeme Denisa koristio kao oružje... sredstvo kojim se branio zbog toga što je još u braku.

Sklupčam se i pokrijem kaputom ne osjećajući se najbolje.

Nisam sigurna jesam li ispravno odlučila, zapravo je li on... jer... toliko se nećkao... na licu mu je bilo vidljivo da ne zna kako da se izvuče.

Ja bi recimo bez razmišljanja stala uz osobu koja mi se sviđa i koju tvrdim da volim bez obzira na dijete, majku, sestru,ženu... svi bi oni shvatili zašto je odabrano baš tako.

Ugasim mobitel i zamračim stan, sve što želim je samoća.

(...)

Nekoliko tjedana kasnije igrom slučaja sretnem Denisa u ljekarni, ne znam je li vidio što sam kupovala no iskreno se nadam da nije. Nije za svačije oči.

'Maya hej'- zaustavi me na izlazu.

'Što ima? Kako si?'- nasmiješi se otkrivajući koliko je sretan.

'Dobro sam, oprosti, žurim imam neki dog...'

'Aha, drago mi je što sam te sreo, bok'- kratko ne zagrli pa potrči iza ugla.

Je li se on upravo pretvarao da ne zna što se događa ili stvarno ne zna?

Nasmijem se prisjećajući se prvog razgovora sa njime, nije bio nimalo nalik ovome. Možda mu je drago što nismo više zajedno jer sada njegova majka ponovno može doći u prvi plan?

Primim se za džep nevjerujući u kojem su mi smjeru ponovno misli otišle dok primam vibrirajući mobitel u ruke.

Broj koji nikako nisam željela vidjeti sada.  Pitam se zašto ga nisam još izbrisala?

'Da'- javim se preko volje jer kvragu ne želim da misli kako držim neki inat ili kako se ljutim. Ne želim da zna i za jednu emociji kamoli za to koliko me zapravo povrijedio svojim odabirom. Pravit ću se ravnodušnom... kao da mi ne titraju noge što me sada zove.

'Maya... ja sam'- prigušenim glasom kaže.

'Da znam da si ti, šta hoćeš?'- ugrizem se za jezik kako bi se natjerala na to da ostanem pribrana... ne smijem gubiti glavu već pri prvom pozivu.

'Samo vidjeti jesi li do...'

'Dobro sam Adame. Ne trebaš me provjeravat odrasla sam osoba.'- sjednem poraženo na zidić gledajući u sadržaj vrećice.

'Nisam mislio ništa loše Maya...'

'Nisi ti mislio ništa, jer da jesi ne bi me ni zvao poslije onog fijaska'

'Shvaćam ljuta si i...'

'Nisam ljuta, želim samo da me pustiš na miru ok? Kao da ne postojim'

'Ne znam kako'

'Nauči, shvati... samo me sa kani'- poklopim mu trčeći do prvog koša za smeće.
Cijeli maloprijašnji ručak istresem pred nekoliko šetača koji se ni ne brecnu. Kao da to im je to svakodnevna pojava.

Čim mi se želudac umiri vratim se u stan kako bi se riješila nedoumice koja me pati protekla dva tjedna.

Sjednem na školjku nakon obavljenog testa i čekam svoju sudbinu. Ne znam što ću ako pokaže plus. Vjerojatno ići na podrobniji i pouzdaniji pregled.

Te tri minute su bile najdulje u cijelom mom životu. Gledala sam u maleni ekranić na kojem se polako ocrtavao znak križa... plus.

Super.

Izvučem iz vrećice još jedan zatim ponovim. Isto plus. Napravim još jedan i još jedan.

Sva četiri pokažu isto. Trudnoću.

Bacim ih u posebnu vrećicu kako Christian slučajno ne bi naletio na njih pa odjurim u privatnu kliniku naručiti se za pregled koji mi zakažu odmah sutra u podne.

Od nervoze ne mogu normalno ni hodati, a o razmišljanju da i ne govorim... uspijem se nekako čitava vratiti u stan pa sjednem pred tv misleći da time mogu zaokupiti misli.

Mogu kurac. Svaka scena filma, svaki dio reklame me podsjeti na to da ću možda postati mama. Ne znam orkud mi poveznica između hrane za mačke i trudnoće...
Shvatim da već gubim zdrav razum pa se natjeram na spavanje kako bi mi vrijeme što brže prošlo, a i kako bi izbjegla Christiana i mogući rqzgovor sa njime.

(...)

Čekaonica je poluprazna, dvije starije žene čekaju red i ja. Lijepo. Nije gužva i ugodna je atmosfera.

'Gđica Moore? Doktor će vas sada primiti'- nasmiješena od uha do uha sestra me pozove unutra dok mi se val mučnine ponovno širi tijelom.

'Uzbuđeni?'- pita otvarajući mi vrata.

Samo kimnem ne znajući što reći... no znam da ću je, ako se ne prestane smijati zviznuti. Ni krivu ni dužnu.

'Maya Moore, moguća trudnoća'- objasni starijem doktoru koji me pogleda preko naočala.

'Sjednite'- pokaže rukom na stolicu.

'Koliko izostaje menstruacija?'

'Um... skoro tri tjedna'- pusti papire iz ruku.

'I za to odmah trčite doktoru? Možda su se hormoni poremetili ili...'

'Obavila sam test juče. Njih četiri zapravo. Svi su bilo pozitivni.'- objasnim.

'A tako... skinite se onda i lezite na stol za ultrazvuk'- pokaže mi rukom na kabinu na presvlačenje.

Nesigurno legnem ne znajući želim li da potvrdi trudnoću ili da kaže kako su testovi bili krivi...

'Pa da vidimo na čemu ste'

Nekoliko trenutaka mu je potrebno da uoči to nešto.

'Ne znam da li da vam čestitam ili ..'

'Šta?'-prekinem ga.

'Pa... vidite... postoji nešto što se zove izvanmaternična trudnoća... to je kada se embrij ne zakači za stijenku maternice već van nje... ovo stanje je jako ozbiljno i zahtjeva hitnu obradu i hospitalizaciju... nažalost nemoguće je nastaviti ovakvu trudnoću. Moramo obaviti pobačaj'- pomogne mi ustati zatim ode do sestre ostavljajući me zbunjenu i šokiranu.

Trudna sam? A moram prekinuti trudnoću? Što će biti sa mnom? Sa tim zametkom... embrijem... djetetom??
Što da radim?

Od toliko pitanja zavrti mi se u glavi pa posrnem padajući na pod ambulante.

Ovo je samo ružan san.  Samo ružan san. 

😲😲😲😲😲
Uživajte,
Ly, Proud-Mom💙