Stariji

Poglavlje 19.

🔝🔝🍑🍑 😍😍
Uživajte,
Ly, Proud-Mom

Sjednem na prvo slobodno sjedalo slijeva pitajući se što ću dovraga sada... nisam mislila da će se stvari toliko zakomplicirati upoznavši Adama. Na jednom području su cvale ruže dok je drugo bilo pravo bojište.

Vozeći se tako u polupraznom autobusu odlučim ipak reći mu sve jer, jedini je kome trenutno smijem i mogu vjerovati.

Zvala sam ga masu puta no nije se javio, ljutnja ga čini se još nije popustila, a i bio je u pravu... nepromišljenost me umalo koštala glave.

Izađem na prvoj stanici pa uhvatim taksi do njegova stana. Ako nije ni tamo idem u tvrtku. Briga me. Ovo mora čuti.

Stanem lupati na vrata kao luda, bojim se da ću nešto izostaviti, da se neću sjetiti svega ako mu odmah ne ispričam.

Smijeh koji dopire iznutra izvrne mi želudac.

Uspijem se skriti prije nego izađe na vrata u društvu žene. Bivše- sadašnje, kako god. Zaboli me.

Zagrli ga jednom rukom dok drugu smješta na njegov potiljak. I na trenutak mi se čini da će se poljubiti. Sve je vodilo k tomu, gledali su se dugo, položaj tijela je govorio baš to.

Zatresem glavom da mi se vid razbistri zatim odlučno izađem iz kuta.
Morala sam to prekinuti. Nisam mogla gledati njene ruke na njemu.

'Mmaya?'- promuca nervozno gledajući nju pa mene.

Ona se pobjedonosno okrene k meni sa najokrutnijim osmijehom koji sam vidjela.

'Vidimo se, ne zaboravi na četvrtak'- kratko ga zagrli pa me secira pogledom prije nego ode.

'Nije ono što misliš'- podigne ruke kako bi se obranio od mogućeg fizičkog napada jer zna koliko mi Ana smeta.

Previše me dirne ta scena da bi se uopće svađala ili prepirala sa njime. Ne mogu mu ništa spočitati što me čini glupom u ovom trenutku. Znala sam da su ovakvi susreti neizbježni i neizostavni zato me i čudi što me toliko pogodilo.

'Ja...'- zamucam pokušavajući se sjetiti zbog čega sam došla. Svejedno, ionako više nije ni bitno.

'Tražim Ivana, je li tu?'- pogledam iza njega nadajući se da će povjerovati.

'Ivana? Šta će ti on?'- stane pred mene kako bi ga gledala u oči. Misli kako ću popusti. Vara se.

'Trebam ga'- ponovim oštrije.

'Ako se pojavi kaži mu neka mi se javi'- okrenem se sa namjerom da odem.

Nikada još nisam bila ovako direktna i bezobrazna prema njemu i osjećaj je čudan. Čak bi se usudila reći loš.

'Hej'- pritisne me za ruku ne dopuštajući mi da krenem.

'Što se događa? Što će ti Ivan? Zašto si tako... mirna?'- zbunjeno stisne obrve pokušavajući valjda i sam dokučiti što se događa.

Prokleta Ana se događa. Eto što!

'Molim te, samo trebam razgovarati sa njime, ako želiš prenesi mu poruku, ako ne.. pronaći ću ga već negdje.'- istrgnem ruku bezvoljno.

Još mi pred očima titra njen uvrnuti osmijeh.

'A ja? Možeš i sa mnom razgovarati, pobogu pa znaš to! Maya'- ponovno pokuša uzeti mi ruku no izmaknem se.

Činjenica da se se do maloprije hihotali kao zaljubljeni tinejdžeri budi enormnu tugu u meni jer ne znam razlog tome i bojim se da ni ne želim znati.

Ona je barem deset puta uspješnija i sposobnija od mene. Zna kako igrati prljavo i kako ga vratiti, što joj, gle čuda i uspijeva.

Gledam u njegove predivne oči boreći se da ne pokleknem i ponovno ispadnem jadnica koja prelazi preko svega.

'Samo reci nešto'- već na rubu živaca kaže.

'Moram ići'

Okrenem mu leđa dok trčećim korakom jurim niz stubište.

Ne znam kako se pravilno postaviti prema njemu. Da sam napravila scenu ispala bi ljubomorna luđakinja, pa sam to mirno primila izgledajući kao da me nije briga... a je, toliko da ne mogu ni o čemu drugom misliti.

(...)

Sjedim pred Denisovom školom čekajući da završi sa nastavom usput se nadajući da nitko neće doći po njega... ispitati ću ga o odnosima između roditelja.

Negdje oko pola tri zvono oglasi kraj i horda djece se slije na dvorište. Umalo ga izgubim iz vida, što je zaboga toj djeci danas, svi se oblače na istu foru, bijela majica, poderane traperice i skupe tenisice, ako ih 30-ak nije tako izgledalo onda nisam dobro vidjela.

Potrčim k njemu odvajajući ga od društva dok me oči smeđokose djevojčice prate.

'Maya?'- čudno me pogleda okrečući glavu k svojoj grupici.

'Tatina djevojka'- cura koja me pratila opusti se nakon objašnjenja.

'Cura?'- pitam ga na što mu osmijeh zaigra na usnama.

Ništa ne kaže no i to je dovoljno da shvatim, pa nisam glupa.

'Trebaš nešto?'- pogleda me zbunjeno.

'Što se događa sa mamom i tatom? Jesu li se ikada ono... pomirili ili bili zajedno ili...'

'Ako te išta muči trebaš razgovarati sa tatom. Znam da između njega i mame nije bilo ničega dugo, nije ju bilo briga što je imao prolazne djevojke, no otkako si ti sa njime, kao da se osjeća ugroženo, stalno me zove i provjerava gdje je tata, traži me da ga pratim, što naravno ne radim... no hoću ti reći da mu tim postupcima daje do znanja da ga želi natrag'

Ostanem blejati neko vrijeme u njega već znajući da sam izgubila tu bitku.

Kako se uopće boriti protiv nje? Oni su malena, već formirana i još uvijek na papiru legalna obitelj dok ja ispadam ta koja to želi uništiti.

'Hvala ti'- promrmljam kajeći se što sam došla.

Uz brigu oko Josha i Ivana još moram i na jebenu Anu misliti.

'Hoćeš sa mnom do stana?'- potrči do mene.

'Ne činiš se baš dobro?'- zabrinuto me pogleda.

'Rado no imam nekog posla, vidimo se i ne brini dobro sam'- kažem ne shvačajući da sam već na pješačkom prijelazu. Vozač zatrubi govoreći mi da je crveno na što poskočim.
Noge mi zaklecaju dok jedva nekako prijeđem na drugi kraj.

Pogledam u Denisa koji me uplašeno gleda i vjerojatno pita na čemu sam.

Mahnem mu kako bi ga zavarala pa se vratim u stan. Od toliko informacija i događaja vrti mi se u glavi pa odlučim spavati. Možda mi odmornoj bude lakše donijeti neke odluke i razmišljati ispravno.