Stariji

Poglavlje 6.

Praviti ću se pred Jennom da je sve u redu, ne mogu se sada nositi još i sa njenim soljenjem pameti. Previše knjiga čita pa misli da je popila svu pamet svijeta, da se razumijemo, nemam ja ništa protiv toga, čitanje je vrlo pohvalno, no ona zapostavlja pravi život radi čitanja. Još ne zna kakav je osjećaj zaljubiti se. Ona je zaljubljena samo u junake iz njenih knjiga, točnije knjiga Ane Evans.

Pozvonim jer nisam uzela ključ i čekam da mi otvori. Čujem je kako se zaustavlja pred vratima.

'Jenna, daj ne izvodi, otvori vrata'- isfrustrirana njenim ponašanjem viknem.

'Gdje si do sad? I čije su to stvari na tebi?'- okomi se na mene čim otvori vrata.

'Kod prijatelja, prijateljeve mama'
- prevrnem očima sluteći već na početku da ovo neće izaći na dobro.

'Kako možeš ići kod njega, a znaš da ima obitelj i ženu?'- poprijeko me gleda dok pokušava, kladim se, zvučati pametno, no ne mogu se sada nositi i sa njom.

'Slušaj me, jako sam loše volje, skini mi se molim te'- odbrusimo joj živčano.

'Ana je u užasnom stanju zbog njega i njegovih ljubavnica'- nastavi kao da ništa nisam rekla.

'Sad je Ana jel? Nije gđa Evans? Ne mogu vjerovati da braniš nepoznatu osobu, a ne prijateljicu koju oduvijek znaš'- uzviknem.

'Znam Anu, kroz njezin rad'- smisli ultraglupu obranu.

'Jenna molim te'- uzdahnem vidno umorna i nespremna na još jednu svađu.

'Ne znaš kakve se stvari između njih događaju tako da ne govori gluposti'- upozorim je na rubu živaca.

'A ti znaš?'- kaže ne popuštajući nimalo.

'Ona je njega prevarila kravo, ne on nju'- bijesno odbacim torbu na krevet dok se pokušavam smiriti. Predosjećala sam da će se nešto ovakvo dogoditi.

Povukla sam se u sobu i ostatak dana nisam izlazila kako se ne bi susrela sa njom. Razočarala me, kao i Adam. Danas je valjda takav dan, stvoren za razočarenja.

Sjedeći na krevetu mozak sam crpila razmišljajući tko je bila ona i zašto ga je dovraga onako grlila i držala... vrisnula sam u jastuk ne mogavši više.

Želja za njime je postajala sve veća kako je vrijeme odmicalo. Falio mi je.

I dok je sat otkucavao jedan ujutro mobitel mi je zasvirao.

'Maya'- začuje se s druge strane.

'Tko je to?'- pitam sumnjajući smo na jednu osobu.

'Ja sam'- kaže tiho.

'Adame, kasno je'- zijevnem.

'Kasno?'- začudi se na što samo prešutim.

'Jesi tu?'

'Jesam, što želiš?'- ne mogu ne pitati ga to. Mada mi je objasnio neke stvari oko braka i žene neke mi još nisu jasne. To su one ljubavnice koje čini se još nisu sremne pustiti ga. Povrh svega želim ga vidjeti... potreba za time je jača od ičega.

'Mogu doći?'- pita dok trljam oči tjerajući san sa njih.

'Gdje?- ustanem nervozno zapinjući za plahtu.

'Moram te vidjeti. Ne objašnjivo je to što osjećam kada te nema'- kao da čuje moje misli kaže baš ono što me i samu muči.

'Sada nije vrijeme, drugi dan'- kažem strahujući od Jennine reakcije vidi li ga ovdje.

'Doći ću po tebe, molim te izađi'-uporno nastavi kao da me uopće ne čuje.

'Adame ka...'

'Maya, molim te'- prekine me gotovo promuklim glasom punog potrebe.