Djevojka sa krilima |✓

25. dio

"Wow."

Stajala sam gledajući prema gore na visoku zgradu.

Na njoj je bio neki francuski natpis koji sam znala viđati na televiziji na reklamama za kozmetiku. Bila sam zbunjena na tren zašto smo kod zgrade tvrtke za kozmetiku prije no što sam shvatila da je ovo najvjerojatnije način očuvanja tajnosti ili nečeg u tom stilu.

"Ti treba još koja minuta ili možemo unutra?"

Skrenula sam pogled prema dolje prema iziritiranoj Emmi.

"Može još par minuta." Rekla sam.

Ona je okrenula očima te me povukla za ruku. Ostali su nečujno hodali za nama.

Kako me vukla mumljala je stvari u smislu koliko sam djetinjasta.

Žurnim koracima me vukla do recepcije. No to joj je malo teže išlo pošto sam svako malo zastajkivala i ogledavala se oko sebe. Čak su i ljudi pauzirali na tren da vide što se događa.

"Kat minus dva." Rekla je Emma stišanim tonom, ali ne toliko da bi morala šaptati. Čim mi je pustila podlakticu ja sam je počela masirati da smanjim bol.

"Idemo." Rekla je i pogodite što. Opet me počela vući.

"Au. Au. Au." Ponavljala sam svake sekunde. Iako mi je bila okrenuta leđima mogla sam osjetiti kako okreće očima te koliko ju zapravo nije briga za moju bol.

Došli smo do dizala te je potegnula nekakvu zelenu karticu.

"Ulazi unutra." Rekla je brzo i prije nego mi je dala uopće priliku da uđem me pogurnula unutra.

"Ozljedila si me." Rekla sam i objesila usnicu.

"Suosjećam stvarno." Rekla je sarkastično.

Nisam ništa odgovorila nego sam se samo okrenula od nje.

Mia koja je stajala sa strane mi je samo dala pogled kojim je uputila da bude sve dobro.

Nadam se da bude.

Dizalo se počelo spuštati. Srce mi je poskočilo te sam se trebala potruditi da maknem uzbuđen osmjeh s lica.

Nije dugo trebalo prije nego je dizalo stalo uz 'ding'.

"No oraspoloži se." Rekao je Jake. "U najgorem slučaju odavde izađeš u vreći. Ili s kojom slomljenom kosti."

"Da." Rekla sam suho. "To definitivno pomaže."

"Ignoriraj ga." Nadovezao se Liam. "Tako ga ja podnosim većinu vremena."

"Hej!" Jake je uzviknuo vidno uvrijeđen.

Ispred nas je bio poduži hodnik. Zidovi su bili od metala a na stropu su svjetlila bijela svjetla.

"Wow."

"Pa dobro zar se ti baš svemu moraš čuditi?" Rekla je Emma i ponovno me počela vući za ruku. "Skoro je tri. Da ne zakasnimo."

"O-okay." Promucala sam kako sam se saplela o svoje noge i skoro pala.

"Ovo je nemoguće." Emma je promumljala.

Ispred nas su se našla vrata, metalna naravno, te je sa strane bila malena tipkovnica sa brojevima. Emma je brzo utipkala nekakav kod te su se sa zvukom koji me podsjetio na ispuštanje zraka otvorila.

"Uredu. Idemo."  Rekla je. Ja sam zastala.

"Wow."

Ispred mene je bila ogromna prostorija u kojoj su se nalazila računala, monitori po zidovima te je bilo dosta ljudi koji su hodali žurno okolo.

"Uf." Čula sam Jaya ize sebe. "Tu nisam bio neko vrijeme."

"Idemo do glavnog ureda. Vođa bi trebao biti tamo."

Emma i Liam su bili naprijed te sam iza njih pokušala hodati što brže.

Ko pačići smo. Ha.

Kako smo prolazili tako su ljudi oko nas pozdravljali nas kimom glave. Nisam dobila nikakve čudne poglede što je jednostavno dokazalo da su znali da dolazim. Zanimljivo.

Nakon par minuta smo došli do kraja još jednog hodnika. I vidi vrata su na kraju. Metalna.

Liam je pokucao i otvorio sekundu kasnije.

Ovaj put sam se donekle suzdržala od okretsnja i razgledavanja.

"Ah. Na vrijeme." Čula sam glas. Ispred mene je bio poveći drveni stol za kojim je sjedila starija gospođa, sudeći po borama na licu i sjedoj kosi.

"Zdravo." Rekla je nakon što ja nisam ništa odgovorila. "Možeš me zvati Maja. To mi nije naravno pravo ime ali ono nije ni potrebno."

Nijemo sam kimnula glavom na što me netko nalaktio. Pročistila sam grlo. "Ja sam Leah."

"To znam." Maja je odgovorila.

"Mhm." Pogledala sam u pod na tren.

"Nego. Idemo na razlog zbog kojeg si tu." Maja je rekla rečenicu koja mi je uhvatila pažnju.

"Koliko znaš mi smo organizacija koja se bori protiv bića tame. No to sad nije važno. Ono što je malo neobičnije su ta bića tame. Kao što su ti već sigurno spomenuli ona su jedina bića koja liče ljudima i imaju moći a da imaju krila."

Napravila je stanku te sam kimnula glavom shvativši to kao znak da joj dam potvrdu da je pratim.

"Što čini tvoju situaviju poprilično neobičnom. A sad samo da razimiješ mi tebe ne smatramo neprojateljem pošto nam nisi dala razloga za to. Nego, voljela bih kad bi mi mogla reći malo više o svojim sposobnostima. Možda ih i demonstrirati. To neće biti problem hoće li?"

Stresla sam glavom.

"Odlično. Nakon demonstracije možemo još razgovarati o ovoj organizaciji. Ako imaš pitanja možeš pitati. Nego hoćemo li?" Rekla je i pokazala rukom na vrata.

"Mislite sad?" Trepnula sam napokon pronalazivši svoj glas.

"Naravno. To nije problem zar ne?" Rekla je glasom koji nije ostavio mjesta za raspravu.

Opet sam stresla glavom.

Ovo se događa malo brzo.