Djevojka sa krilima |✓

20. dio

A/N

Yasss evo me opet. Nadam se da sam vam falila, bar malo. 😂
Nego, evo ležim u krevetu, jedem pomfri, knjiga iz geografije ispred mene kad pomislim

Hmm nisam dugo pisala.

I eto, zaželih se pisanja. I bili ste super s komentarima u prošlom poglavlju ni neznate kolko sam sretna.

Nego, nastavimo od kud god smo već stali.

************

Drveće sa strane ceste je jedna velika mrlja kako se vozimo.

Prošlo je već pola sata od kad smo krenuli. I naravno, ona su provedena u tišini.

I to postaje lagano iritantno.

Ja naravno neću ništa reći. Ako itko planira razbiti tišinu to neću biti ja.

Usto, što bih uopće mogla reći?

'I kolko još dugo se moramo voziti Liam. Naravno, već znam odgovor na to pitanje ali je tišina iritantna. Usto, koji šampon koristiš, kosa ti izgleda jako mekano. Je mogu dotaknut?'

Da, bilo bi bolje da šutim.

Mia, koja sjedi na suvozačkom sjedalu ima slušalice u ušima i lagano zamagljene oči. Vjerojatno razgovara s nekim.

Liam, koji vozi od kad smo krenuli nije maknuo glavu s ceste.

Uzdahnula sam.

Dosadno mi je. Dosadno. Dooosadnooo. DosAdNO.

Ako počnem lupati glavu po prozoru bi to bilo čudno?

Ughhhh.

Naravno, mogla bi spavati. Ali mi živci rade previše za to. Nervozna sam. A opet, to je normalno. Nadam se.

Lagano sam zarotirala glavu i pogledala iza sebe. Iza nas je auto, nepoznat auto. Trenutno nisam sigurna gdje su Jake i ostali. Ili naprijed negdje, ili iza.

Naravno, koliko me to zanima mogla bih pitati, no koliko mi god tišina smeta nebih htjela biti ona koja će je razbiti.

Bilo bi pre čudno.

Pogledala sam na sat. Tek je prošlo pet minuta.

KAKO ĆU JA PREŽIVJETI OVO??

Jesam dramatična ali s dobrim razlogom. U sljedeća četiri i pola sata ću doslovno umrijet od dosade!

Dosada.. Dossaaddaaa. Što je uopće dosada? Znastveno mislim? Stanje živog bića kada nezna što da radi s tobom? Stanje nekog bića kada je toliko nezabavljeno da se počne pitati o vlastitom postojanju?

Što god da je ne zvuči baš..zanimljivo.

Drveće šume vani su se razrijedila, dajući lijep pogled u šumu.

Šuma ko šuma. Ništa posebnija od koje druge. Iako mi se na tren učinilo da sam vidjela nešto bijelo i veliko.. Nešto kao..

Stresla sam glavom kako je slika nestala iz mog sjećanja. Što se upravo dogodilo?

Nastavila sam promatrati. Ponegdje bi uočila pokoju ptičicu no ona bi ubrzo odletjela. Priroda i nije velik fan automobila.

Pogledala sam još jednom iza sebe no auta više nije bilo. Čudno, ne sjećam se skretanja. No opet možda su stali sa strane ceste? Možda su trebali ići na WC?

Nooope, mentalne slike van!

Iz nekog razloga mišići su mi se zgrčili te sam sjela uspravnije. Malo je čudno.