Djevojka sa krilima |✓

6.dio

Pazi vamo!!

Dakle malo pišem u prvom a malo u trećem licu. Tako lakše mogu predočiti neke stvari. Nadam se da vam to ne smeta previše.

" auuu moja glava.." rekla je pokušavajući se ustati. Pošto joj to nije pošlo za rukom otvorila je oči. Barem pokušala. Svakim pokušajem ogromna bol se širila njenom glavom. Grlo joj je bilo suho i osjećala se iscrpljeno.

Ovo nije moj krevet

Sada joj je šok i strah udario u glavu pa su joj se oči gotovo automatski otvorile- što je prouzročilo novi val boli. Primila se za glavu i pokušala sjesti.
Kad je nakon pet minuta napokon uspjela, pogledala je oko sebe.
Ovo definitivno nije bila njena soba. Soba, malena, osvijetljena jedino mjesečevom svjetlošću koja je dolazila iz prozora koji je bio na zidu do kreveta, iz kojeg su se jasno vidjele zvijezde. Noć je.

Pokušala je ustati. Malo joj se zavrtjelo ali je uspjela.

Kako sam ja dospjela tu?

Pokušala se sjetiti ali joj nije pošlo za rukom.
Ne.. ne.. Počela je lagano paničariti.
Odjednom joj je glavu zahvatila tolika bol da se srušila na tlo i primila rukama za glavu. Odjednom joj se u glavi pojavljivao glas.

Potrudi se.. jače! !

Kao da ga je netko puštao iznova.. i iznova.
Svakim glasom koji je čula je dobivala osjećaj da joj netko lupa čekićem po glavi.

Potrudi se!!! SJETI SE!!

počelo joj se vrtjeti od boli. Tolike navale boli.. svakim glasom koji se ponavljao cijelo vrijeme.

Sjeti se. Sjeti se. Sjeti se ....

Dobro dobro!! Prestani !!!

Željela je da bol prestane kao nikad ništa u životu.
Mora se sjetiti. Kako se ona uopće ne sjeća ničega? Jedino čega se sjeća jest da je krenula kući iz dućana. . Od toga nadalje ništa.

Trebaš se sjetiti..

Znam znam!!!!

Ludila je. Bol nije prestajala. Sjedila je sklupčena na tlu s glavom na koljenima.

"Sjeti se.. sjeti se.." tiho je šaptala. Gotovo nečujno.

Što sam radila.. dućan, dućan, namirnice, kasa, novac, vrata, ulica, ulica.. što dalje?

Trudila se. Osjećala je sjećanja. Bila su tu. Kao nadohvat ruke. Ali ih nije mogla doseći.

Hajde...

Ponavljala si je u glavi.
Osjećala je kako su blizu ali kao da ih nije mogla dohvatiti.

Malo jače..

Najednom kao da ju je netko ponovno počeo udarati čekićem po glavi ali svakim udarcem se poput slagalice vraćao dio po dio njenih sjećanja.

Bol je prestala. Odahnula je i sklopila oči. Uspjela je. Sjetila se.

Flashback

Odjednom ju je nešto svom snagom nabilo u zid i primilo je za vrat. Nije se ni stigla snaći a već je osjetila bol u vratu. Nešto joj je probilo vrat.
Stisak je popustio i pala je na pod. Osjetila je kako joj topla tekućina teče niz vrat. Krv.
Htjela je vrisnuti ali nikako nije mogla pronaći svoj glas. Podigla je pogled sa okrvavljene ruke na scenu koja se događala ispred nje. Osoba sva u crnom je trčala oko neke spodobe koja je bila okrenuta prema njoj. Shvatila je da je pokušavala udariti onoga tko ga je napadao.
Crni se kretao tolikom brzinom da nije uspijevala zamijetiti kuda trči sve dok nije stao. Ali stao bi samo na koju sekundu da zada udarac toj spodobi.
Tako su se oboje borili oko pet minuta dok se spodoba nije naljutila i uz gromoglasan smijeh iz njenih ruku je počeo izlaziti gust crn dim. Dim se počeo širiti posvuda i bio je toliko gust da se nije vidio ni prst pred nosom.

Nije vidjela ništa i to joj se nije svidjelo. Nešto su pričali ali ih nije čula.
Lagano, ali neprimjetno je zamahnula rukom i dim se počeo otpuhan vjetrom povlačiti.

Spodoba je imala krila.

Nesvjesno je zadržala dah. Spodoba se svim silama pokušala održati protiv crnog ali pošto joj je to sve teže i teže polazilo za rukom, počela je mahati svojim crnim krilima u nadi da pobjegne, ali taj je pokušaj bio toliko jadan i očit da se crni samo nasmijao i..

U tom trenu jojnse nakratko zacrnilo pred očima. Osjetila je neopisivu slabost u mišićima i legla na asfalt..

Jedino što je cula je bila nedovršena psovka od strane nekog od njih i onda tišina.

Tišina. ..

Svim silama je otvorila oči. Ispustila je dah koji je nesvjesno zadržala kad je ispred sebe, par koraka udaljenog ugledala crnog.
Crni se približio i čučnuo do nje.
Lagano joj je prešao rukom po njenom hladnom obrazu.
Ukipila se.

"Ovog se više nećeš sjećati. " kratko je rekao dodirnuvši joj sljepoočnicu.
I tada joj se sve zamračilo pred očima.

End of Flashback

Netko joj je pokušao izbrisati pamćenje. Ustala se sa poda i počela hodati po sobi.

Netko mi je pokušao izbrisati pamćenje. .

I onda ju je lupilo u glavu.
Imali su moći.

Divno. Dakle sad sam neznam gdje.. sa nekim tko vjerojatno ima ...

Duboko je udahnula. Još nije navikla na činjenicu da netko ima sposobnosti osim nje. Nikad nije upoznala nekog tko ima nadprirodne sposobnosti prije.

Imao je krila.
Crna krila..

Uhvatila se za glavu i sjela na krevet. Pogledala je kroz prozor. Šuma. Sve što je vidjela je bila šuma. Divno.

Učinilo joj se da je nešto čula. Počela je osluškivati.

Nije joj se učinilo. Približila se vratima. Vrata su imala električnu bravu na sebi za koju treba kod da se otključa.
Divno.
Lagano je prislonila uho na vrata i osluškivala.
Nije joj se učinilo.
Netko je doista pričao dolje. Brojila je glasove. Tri.. četiri. . Četiri ili pet osoba je dole. Razgovarali su o nečem ali nije uspjela razaznati o čemu. Lagano je udarila glavom o vrata.

Šta sad?

Vratila je pogled na bravu. Električna brava. Nasmijala se.

Sve je u električnim impulsima..

Ponavljala je u sebi dok je u rukama skupljala energiju. Lagano je dotaknula bravu i..

Škljoc.

Vrata su otključana. Nasmijala se sama sebi. Nikad ali baš nikad nije pomislila da će joj njena sposobnost upravljanja strujom trebati da se izbavi iz prostorije u koju će ju zaključati netko iz njoj nepoznatog razloga. Otvorila je vrata.
Zvukovi su postali jasniji. Nešto su žestoko raspravljali.

Ako želiš odgovore..
Sad ili nikad..

Čak je i odlučila razmotriti nikad opciju ali je njena znatiželja prevagnula.
Širom je otvorila vrata i nesigurno počela stepenicama koračati prema dolje..