Savjeti za pisce

Točka gledišta

Sada razgovaramo o još jednom od važnih aspekta prije pisanja, točka gledišta, to jest pripovjedanje. Što je pripovjedanje? Iznošenje određenog slijeda događaja. Tko je pripovjedač, to autor sam odlučuje.

U koliko se licu može pisati? U prvom, drugom i trećem licu.

Prvo lice

U prvom licu znamo pripovjedača, može, a ni ne mora biti glavni lik. Kod prvog lica, pisac se koncentrira na osjećaje i doživljaje lika i to se najčešće koristi u YA literaturi. Kod prvog lica, čitatelj se lakše poveže s likom i razumije njegove radnje, kao što će se lakše povezati s prijateljem u stvarnom životu ako zna njegovu prošlost ili već doživio isto što i prijatelj.

Koji su nedostaci? Kod prvog lica ne možemo se potpuno koncentrirati na okolinu, možemo samo pisati ono što lik vidi kroz svoje oči. Lik ne može pisati kako on sam izgleda u određenom trenutku jer se ne vidi, osim ako nema u blizini zrcalo. Može samo opisati svoje reakcije i osjećaje.

Još jedan nedostatak je što se možemo povezati samo s jednim likom, osim nemamo više likova koji prepričavaju, a ostale likove možemo samo doživjeti onako kako ih glavni lik doživi.

Drugo lice

Ovo je jako koplicirano i koristilo se u nekoliko uradaka. Pripovjedač samo govori, ti, ti, ti. Problem je što bi se trebalo znati tko je taj pripovjedač, zašto se obraća glavnom liku i zašto mu prepričava mnoge scene ako nije prisutan.

Ovo ja samo koristim u dijalozima kad jedan lik prepričava drugome ono čega se ne sjeća zbog ozljede glave. Usput može se ovo koristiti tako da se pripovjedač obraća određenoj osobi dok prepričava svoje događaje, ali to se opet svodi na prvo lice. Npr; kad majka zna da će umrijeti prije nego što njeno dijete bude dovoljno zrelo da je se sjeti, pa piše dnevnik ili pisma obraćajući se svome djetetu, ili kad sin majci piše pismo u vojsci.

Treće lice

Ovo se lice može koristiti na više načina, može samo koncetrirati samo na okolinu, može se samo koncetrirati na likove doživljaje, što je slično prvom, pa umjesto ja, ogovori se on, a može oboje. Prednost je što može opisati doživljaje i osjećaje bilo kojeg lika, čak i sporednog, a može se koncentrirati samo na jednog ili nekoliko njih, može se opisati likove onakvima kakvi jesu i kakvima ih drugi doživljavaju.

Problem je što se čitatelj neće previše povezati s likovima, a to je mnogima najvažnije, a također možete zbuniti čitatelje pišete li iz perspektive svakog mogućeg lika u knjizi, a pogotovo ako ne naglasite o kome se radi. Vidite kako to radi George R. R. Martin.