I slept with my boss ~ h.s. (paused)

17. Novi život

"Evo samo još da potpišem i stavim pečat, pa ću poslati Sari da odnese papire do trvtke." - nasmiješeno je odgovorila.

"Uredu, Bethany." - okrenula se i otišla u svoju kancelariju. Bethany ju je obožavala jer nikada u životu nije vidjela tako jaku osobu. Mnogo je proživjela i uspjela sama svojim radom postići to da postane jedna jako uspješna žena u marketingu i eknomiji. Bethany je u njoj vidjela svog uzora, jer na poslu Mia je bila jedna osoba, a van njega, privatno skroz druga.

"Sara, molim te, morat ćeš odnijeti ovo do Empire-a." - spustila je dvije fascikle papira na stol.

"Gospođice Bethany, ja bih zaista voljela, ali..." - nije ni uspjela reći išta, kihnula je jako, držeći tri maramice na polovini svog lica. "Nisam baš najbolje danas." - nastavljala je kaštljati.

"Uredu je, ja ću odnijeti." - Bethany je napustila njeno prisustvo što je prije mogla. Otrčala je do svoje kancelarije. Shvatila je da ona mora otići do te tvrke u centru New Yorka i problem nije bio to, već činjenica da je to tvrtka koju mudro izbjegava sva 4 mjeseca, jer nije mjesto gdje želi boraviti, ali znala je da će doći do trenutka kada mora i ona sama otići tamo.

Odlučila je dokumente odnijeti pri kraju svog poslovnog vremena, te se posvetiti ostalim obavezama koje je imala.

(...)

U jednoj ruci drži svoju crnu torbu, a drugoj dvije fascikle koje su je mučile tokom čitavog dana. Približava se veliko sivoj zgradi u centru. Primila je ljubazne pozdrave od čuvara ispred vrata, prije nego što je ušla u ogromni prostor ove ogromne zgrade, nije ni čudo što tako dobro izgleda, ipak je to građevinska ustanova, puna arthitekta.

Obratila se gospođi za recepcionim stolom da je uputi do odjela gdje trebala odnijeti dokumente. Morala je sačekati par minuta dok je gospođa pronašla papirologiju koja dozvoljava njen prolazak dalje.

"Hvala Vam." - Bethany se zahvali i uputi ka liftu.

Svo vrijeme mučio ju je taj dolazak u ovu kompaniju, ali ni u jednom trenutku to nije pokazala. Bila je sasvim ozbiljna i hladna, baš onako kako je naučila od Mie. Lift se polako dizao, bivajući sve bliži njenom spratu za izlazak. Kada je ugledala broj koji svo vrijeme očekuje, izašla je.

Dok je izlazila iz lifta popratili su je mnogi pogledi, neovisno bili to muški ili ženski. Njena suknja dosezala je preko njenih kukova što je znatno isticalo njenu figuru, ali to nije jedino što je činilo privlačnom. Njen stav i njen ponos, činili su je tako nedostižnom. 

Ugledala je recepciju gdje je trebala predati papire. Što je prije mogla, prišla je stolu i uručila dokumente, trebala se potpisati na par mjesta i njen posao bio je završen. 

"Prijatno." - okrenula se, uzimajući svoju torbu i sako sa vješalice. 

(...)

Izašao je iz kancelarije sav usplahiren i nervozan, odlučio je, napokon, da kaže Seleni da je vrijeme da pronađe dosta slobodnog vremena, kako bi mogla se posvetiti spremanju njihovog vjenčanja.

"Hej, ljubavi." - progovori, prolazeći rukom kroz kosu.

"Molim, dragi?" - bilo joj je neobično da je zove u polovini svog radnog vremena, to nikada nije radio.

"Htio sam da te obavjestim za nešto jako bitno..." - grickao je usnu, jer je bio dosta nervozan, riječi koje je trebao da izgovori bile su jedan ogroman korak za njega.

"Pronađi dosta slobodnog vremena, jer ćeš se pozabav..." - kako je slučajno pogled podigao, ugledao je prizor koji ni najmanje nije očekivao. 

Smeđa kosa, tako poznata. U rukama je prevrtala mobitel, kao da je očekivala poziv. Nije mogao vjerovati svojim očima. Nakon toliko vremena on stoji i gleda u nju potpuno spontanu. Dah mu je zastao, a otkucaji srca naglo ubrzali. Viđao je on nju, ali ne ovako. Inače bi je vidio na milisekundu, ali sada se osjećao kao da je imao svo vrijeme svijeta. 

"Harry? Harry? Jesi tu? Harry?" - Selenine riječi su nestajale polagano, kako je spušta telefon što dalje od svog uha.

Sklonivši svoj pramen kose, njen pogled uhvati njegov. Oduzeo joj se dah, i na tren joj se zamuti. Istog trena se sjetila njihovog posljednjeg susreta, ne onih kada bi ga očima tražila kad god je prolazila pored ove zgrade i pronašla ga u gužvi, samo na sekund, već one kišne noći. Pokušala je misli razbistriti i skrenuti pogled, ali nije mogla. Pogledi su bili poput magneta, privlačili su jedan drugog neobjašnjivom silom. Oči su joj se zamaglile i usnice podrhtavale. 

Pokušao je da joj priđe i taman kada je zakoračio, pored nje se stvorio muškarac kojeg je ona izabrala. Adam je pružio ruku duž njenog struka i privuako je k sebi, dok je ostavljao jedan maleni poljubac na njen obraz, na što je ona sramežljivo spustila pogled, skrivajući svoje vlažne oči.

"Ljubavi." - govori joj dok idalje svoju ruku drži oko njenog struka. Ništa nije rekla. Podigavši pogled ugledala ga je kako odlazi, nije mogao gledati Adama kako je ima, iako je bio siguran da su ga osjećaji koje je gajio prema njoj napustili davno...

"Idemo." - tiho je rekla krečući se ispred njega. "Jesi uredu?" - Adam je upita, jer je primjetio njeno neobično ponašanje.

"Naravno da jesam, samo malo umorna." - uputi mu jedan lažni osmijeh. Shvatila je da ovo sebi ne smije dozvoliti, pa je što prije ponovno na lice nanjela hladnoću i ozbiljnost sa kojom je došla. Polako je ulazila u auto, dok je koja kišna kapljica ostajala tačno ispred njenog nosa, nakon što je glavu naslonila na prozor.