1. dio

4.7K 270 40
                                    

Ljudi su me oduvijek smatrali manje vrijednom jer sam siromašna. Ismijavali su me, nekad i tukli, ali ja nikada nisam pokazivala da me vrijeđaju njihove riječi. Plakala sam i to stvarno puno, ali nikada pred njima. Uvrede koje svaki dan čujem od njih nisu ništa novo, ali svaki put me povrijede jer nije lako svaki dan dolaziti na faks i vidjeti kako te drugi gledaju, slušati kako te zovu raznim imenima i to samo zato sto si siromašan. Nije lijepo, zar ne? Imala sam samo jednu prijateljicu i to u četvrtom razredu, ali ona je umrla prije šest godina od raka. Kao i svako dijete samo sam htjela imati prijatelje i uživati u djetinjstvu, ali uvijek sam bila sama.

„Šta je bilo? Maca popapala jezik?" Ne želim im pokazivati kako me vrijeđaju njihove riječi jer će me onda samo još više vrijeđati. Do mene je došetala cura kratke plave kose sa smeđim očima.

„Halo? Jesi ti čula što sam te pitala?" Nasmijala sam se. „Šta je smiješno?" Ošamarila me, htjela sam joj uzvratiti, ali je do nas dotrčao neki dečko.

„Ari idemo odavde." Pogledao ju je namrštivši se. Njegova kovrčava kosa bila je zavezana u rep. Izgledao je prilično ljuto. „Ne, ne idem nikud dok mi se ova ne ispriča."

„A kome da se ispričam? Tebi neću sigurno. Tko si ti? Samo razmažena bogatašica koja misli da je najbolja i najljepša na svijetu,a zapravo si samo jadna i iskreno mi te je žao."

„Ma šta ti mi..." Počela je pričati, ali ju je kovrčavi zaustavio.

„Ari prestani. Cura ti nije ništa kriva. Idemo." Jedna pametna kovrčavi, bolje mi je makni sa očiju, dosta mi je takvih za danas. Dosta sam proplakala zbog takvih poput nje i odlučila sam da više neću.

„A da zaboravila sam da si oduvijek branio takve siromašne jadnike." Krenula sam joj odgovoriti, ali me kovrčavi opet zaustavio. „Ariana rekao sam dosta, idemo." Primio ju je za ruku. „Oprosti." Rekao mi je odlazeći zajedno s njom. A ja sam po običaju krenula prema svojoj zgradi,točnije njezinom podrumu.

Ulazeći u mali uski hodnik čula sam viku i znala sam da je tata opet došao pijan i da vjerojatno opet tuče moju majku koja za ništa nije kriva. Stalno joj govorim da ode na policiju, ali ona to ne želi, a šta da joj ja onda radim jer ga bez njezine izjave neće odvesti. Ušla sam u našu kuću. Ima četiri manje prostorije. U jednoj, malo većoj nalazi se kuhinja i dnevni boravak, u najmanjoj kupaonica, u jednoj moja soba, a u zadnjoj mamina i tatina. Otvorila sam vrata gledajući opet kao i svaki dan kako moja majka sjedi u kutu i plače, gledajući me očima punim sažaljenja jer zna da će i mene najvjerojatnije tući, ali ja mu to neću dopustiti. Pogledala sam ga. Bio je okrenut leđima, jednu ruku je držao na stolu, a sa drugom je držao čašu sa nekakvom smeđom tekućinom. Ignorirala sam ga dotrčavši do mame.

„Mama jesi dobro? Ajde digni se, idemo." Pogledala sam ju. Na oku joj je masnica koja izgleda poprilično bolno, a ruke i noge su joj bile pune ožiljaka, kosa raščupana.

„Ne Zoey, ne smijem. Ubit će i mene i tebe." Prošaputala je.

„Ma ne može nam on ništa. Hajde mama idemo." Podignuvši je krenula sam prema vratima, ali me je netko primio za rame. „Kuda idete?"

„Što dalje od tebe." Udaljila sam se od njega držeći čvrsto mamu. Počeo je vikati.

„Ja sam joj muž, ostavi je ovdje." Viknula sam. „Ne, ona ide samnom." Krenuo je prema meni sa namjerom da me udari. Gurnula sam ga najsnažnije što sam mogla, ali nažalost, samo je malo zateturao te je uskoro došao do mene. Misleći što da napravim uzela sam nož koji se nalazio kraj mene.

„Ne prilazi." Rekla sam mu čvrsto držeći nož. „Misliš da te se bojim zato što imaš nož?" Smijao se. Došao je bliže meni, a ja nisam htjela postati ubojica pa sam polako otišla do vrata, otvorila ih, te izašla s mamom bacivši nož pred njega. On nije dugo čekao, nedugo nakon nas i on je izašao van. Bio je užasno pijan i teturao je kroz zgradu, samo sam čekala kada će pasti.

„Zoey kuda idemo? Nemamo novaca." Rekla je zabrinuto. Pogledala sam ju, oči su joj bile crvene od plakanja. Izašle smo iz naše ulice i krenule smo prema policiji. Ako ona neće reći ja ću.

„Mama ne brini, idemo prvo na policiju." Pogledala me. „Ne Zoey, ne želim ići." Prošaptala je. Zastala je, a ja sam pogledala iza i shvatila da nas tata više ne prati. Vjerojatno leži negdje putem, ali baš me briga za njega, on je pokazao kakav je. Odvela sam je do klupe koja je bila malo dalje od nas.

„Mama, ne razumijem te. Kako možeš dozvoliti takvom čovjeku da te tuče i maltretira. Bori se za svoja prava, pa nisi ti neka igračka da te može tući i i vikati na tebe." Spustila je pogled.

„Zoey, ti to ne razumiješ. Previše se bojim za nas, što ako sazna da smo ga prijavile i nađe nas. Ti ne znaš na šta je sve on spreman." Zagrlila sam ju.

„Mama idemo na policiju. Moramo prijaviti tog gada, a on nam onda neće moći ništa,ne brini. Policija će ga naći i zatvoriti."

„Ali Zoey on ni..." Prekinula sam ju dižući se. "Ne, mama. Ako ti nećeš reći ja ću. Neću šutiti. Ja se ne bojim takvih kao on. Idemo."

------------------------------------------------

Hej, ovo je prvi dio moje priče. Nadam se da će barem netko pročitati i komentirati. Uvjete neću stavljati, ali bi mi puno značilo kada bi netko ostavio komentar i stisnuo vote. Znam da je početak jako dosadan, ali kasnije će biti zanimljivije. Oprostite ako ima grešaka. Nastavak će biti sutra. Volim vas<3

SecretsDove le storie prendono vita. Scoprilo ora