Jučerašnji dan je za mene bio previše opterećen. Saznala sam toliko novih informacija da me je doslovno mozak bolio od silnog razmišljanja o svemu tako da sam jadva sebe natjerala da zaspem. Kada sam konačno uspjela zaspati,izgledalo je kao da sam spavala samo pet minuta jer se uopšte nisam naspavala iako sam spavala punih 6-7 sati.
Još jedno tmurno jutro bez svijetlo plavog stropa iznad mene me je dočekalo u ovom malom stanu iz kojeg ću se nadam se što prije izseliti.
Ginny je ponovo ustala prije mene tako da je njen krevet i ovog jutra bio prazan i uredno složen. Polahko sam izašla iz sobe kako bih otišla do kupatila i usput provjerila da li je Ginny u dnevnom boravku. Kada sam provirila u tu malu prostoriju koja je ovog jutra bila zamračena,zatekla sam kako Ginny hrče na kauču dok joj se na stomaku nalazi kesa pola pojedenog čipsa od paprike. Malo sam se nasmješila dok sam je promatrala kako slatko spava. Podsjetila me je na mog brata. I on je uvijek imao običaj zaspati naveče ispred TV-ea i ostati tu cijelu noć sa kesom čipsa ili kokica na stmaku. Samo u njegovom slučaju,hrana bi bila svuda oko njega i po njemu samo ne u kesi. Na prstima sam se ušuljala u prostoriju te iz ormara izvadila mekanu rozu dekicu kojom sam pokrila Ginny te napustila prostoriju jednako tiho zatvarajući vrata iza sebe.
Nakon što sam samo oprala zube i obukla sivu trenerku i neku bordo jaknu,uzela sam mobitel i novčanik te izašla van ni sama ne znajući zašto to radim i gdje bi mogla otići.
Sivi oblaci su se nadvili nad dosta zapetljanim kvartom u kojem sam trenutno živila. Ovaj kvart je više podsjećao na neki labirint koji je bio sačinjen od visikoh zgrada i nebodera. Izvadila sam mobitel iz džepa i slušalice te ih uključila stavljajući samo jednu slušalicu u moje uho. Pustila sam pjesmu od Brune Marsa te krenula niz ulicu koju nisam poznavala.
Samo se nadam da ću se znati vratiti.
Vesel ritam muzike i dosta svjež jutarnji zrak su dosta popravili moje raspoloženje ovog jutra iako mi je glavom i dalje huljalo mali milion pitanja.
Sinoć nisam bila baš raspoložena za priču sa Ginny tako da je nisam niti pitala kakav je to posao našao Harry. To je očigledno bila još jedna moja greška jer je sada još jedno pitanje vuklo za nos moju jadnu znatiželju. Mnogo važnije pitanje je bilo to zašto se Harry onako debilski ponašao prema meni sinoć u prodavnici. Mislim,on se uvijek tako ponaša ali sinoć je tu bilo nešto više od provociranja i izazivanja.Stvarno je bio ljut. Možda je bio ljut zato što sam ja djelimično kriva za tu nesreću koja mu se desila? Ne znam više ni sama...Taj momak je previše komplikovan i ima previše lica tako da mi je jako teško sve to pohvatati i razumjeti. Protresla sam glavom kako bih barem ovog jutra izbacila glupe misli iz moje glave. Misli koje sam dosada već jedno hiljadu puta pročešljala i opet nisam ništa postigla. Opet sam ostala na onom istom nivou na kojem sam bila i na početku. Ono što me je zbunjivalo je to što Harry želi da ga prestanem pratiti. Zar ja njega stvarno pratim? Ne!!! Ja nisam kriva što nas glupa sudbina svaki put natjera da se nekim čudom nađemo zajedno. Također kaže da ga prestanem pitati i propitivati. Ovo je jednim dijelom bila istina. Izgleda da sam se ja malo više unjela u sve ovo. Ali imala sam razloga. Sve me ovo zbunjuje...prvo moj tata pa Harry. Ja samo želim odgovore iako nemam pojma da li bi ti odgovori imali neko značenje za mene. Ali ja nebi bila ja kada nebi zabadala svoj nos tamo gdje mu nije mjesto. Jednostavno sam previše radoznala da bih sada odustala od toga da saznam kave veze Harry i moj otac imaju. Ja sam uvijek vjerovala u sudbilnu i to da sve što nam se dešava,da nam se dešava sa nekim razlogom. Sigurno ovdje postoji dobar razlog zašto je sudbina htjela da u poznam tog kovrđavog dečka.
Moje noge su me bolile i to je bio jedini dokaz da sam dugo hodala jer nisam imala pojma koliko je sati. Toliko sam se zadubila u svoja razmišljanja da nisam niti primjetila da se već nekoliko pjesama izmjenilo na mom mobitelu a kada sam konačno pogledala na sat shvatila sam da je 11 sati. Hodam već nekih četrdesetak minuta. Nemoguće. Zastala sam na sekundu te pogledala oko sebe kako bih pokušala shvatiti gdje se nalazim ali oko mene nije bilo ničega osim 2-3 sive i žute zgrade koje su izgledale gotovo identično. Nikad prije nisam vidjela ovaj dio kvarta,ali je izgledao dosta lijepo i bogato uređeno. Okrenula sam se na petama te izvadila slušalicu iz uha nadajući se da sam zapamtila put kojim sam došla. Taman kada sam krenula nazad puteljkom između zgrada,iza sebe sam čula struganje nečega po tlu. Kada sam se okrenula iza sebe sam imala priliku vidjeti jednog dečka kojeg nikada prije nisam vidjela. Na sebi je imao neke široke poderane farmerice dosta svijetle boje sa nekoliko džepova sa strane a gore je imao neku otkačenu crvenu majicu sa nekom žutim natpisom kojeg nikako nisam mogla pročitati jer se njegovo tijelo stalno pomjeralo dok je pokušavao držati ravnotežu na svom skejtu.
YOU ARE READING
TRY...
Fanfiction"Tamo gdje ima želje, biće i plamena; tamo gdje ima plamena, neko se mora opeći. Ali baš zato što peče ne znači da ćeš umrijeti! Zato moraš ustati i pokušat,pokušat,pokušat... " ~ PINK <3 "Where there is. There is gonna be a flame ...
