TRY...

Chapter 37.

Podne je već odavno prošlo a u ovoj glupoj,hladnoj,mračnoj i moram priznati mirisnoj šumi izgleda kao da će svakog trena ponoć jer na okružuju visoki gusti zeleni borovi koji zaklanjaju svu svjetlost koja bi trebala dopirati sa neba. Iznad sebe mogu vidjeti tračak sivog neba..oko sebe šumu..a ispd sebe travu koja koja izgleda kao da je život isisan iz nje. Pa dobro i jeste s obziom da je već zimsko doba godine. Na odnosu od auta u kojem sam se sve do maloprije nalazila ovdje vani je užasno hladno tako da sam obmotala ruke oko sebe pušući ustima u kragnu kaputa kako bi barem malo zagrijala vrat i usne. Harry nemarno ide ispred mene i ne progovara a ja za njim hodam kao izgubljeni psić. Oko nas se čuje samo poneka ptica i ćudni šumovi dok uglavnom preovladava tišina. Samo se nadam da sad ispred nas neće izletiti neki medvjed ili vuk. Kvragu pa gdje se mi uopšte nalazimo? Zašto sam kog vraga opet završila u šumi sa Harryem?

"Hej Harry?" šapatom sam nazvala njegovo ime. Ne znam zašto ali me strah glasnije govoriti jer bi možda mogla probuditi neku životinju koju ne želim vidjeti. Medvjeda? Samo se nadam da su te zvijeri otišle na zimski san.

"Hm?" zamišljeno i upitno je promrmljao ne okrečući se prema meni.

"Gdje idemo?" i dalje tiho govorim te malo brže počinjem hodati kako bih ga sustigla i uskladila svoje sitne korake sa njegovim širokim.

"Uhm...ovdje negdje bi trebala biti stara vikendica..." kratko odgovara te vadi svoj mobitel iz džepa provjeravajući nešto nakon čega se njegove lice drastično opustilo. Ne znam zašto je ovoliko napet. Nešto  nije uredu a on kakav je čudak ne želi baš ništa da kaže.

"Ovdje negdje?" iznenađeno pitam šireći ruke "Samo mi nemoj reći da smo se izgubili!" konačno uspjevam sustići ga nakon ćega se okrećem te hodam unazad kako bih mu gledala u lice jer on očigledno ne planira ni stati kako bi malo odmorili.

"Šta ti je u toj torbi?" pokazujem glavom na tu veliku crnu torbu na njegovom ramenu a on samo zabija ruke u svoj dugi crni topli kaput koji je ovog puta zakopčan.

"Okreni se i normalno hodaj...past ćeš tako!" upozorava me dok mu je izraz lica hladan i zgrčen a uisne čvrsto stisnute. Nije ljut..mislim da mu je hladno i da mu se lice zbog toga grči. Kao i meni.

"Ne zanima me...reci mi šta je u toj torbi..?" prkosim i nastavljam hodati po svom.

"Odječa!" kratko odgovara te ponovo skuplja svoje usne koje su rumene zbog hladnoće. Iako ne pada snijeg mislim da je temparaturta ispod nule. Nema vjetra ali je zrak svejedno hladan.

"Odječa? Kakva odječa?" skupljam obrve prema njemu a on me ovog puta gleda pravo u oči. Mislim da sam se već odavno navikla na taj prirodno prodorni pogled koji te dovodi do ludila.

"Tvoja i moja!" opet kratko odgovara te sliježe ramenima. Moja i njegova...Ma o čemu on priča? Izgleda da ga je hladnoća udarila u glavu.

"Pobogu Harry reci mi nešto više pa ne mislim izvlačiti svaki dogovor iz tebe!" ljutito govorim a on se smiješi sa usnom na jednu stranu zbog čega mu se ucrtava jedna rupica. No krasno .. njemu je ovo smiješno.

"Prvo se okreni i počni normalno hodati." Naredio je kroz smiješak a ja sam prkosno odmahnula glavom.

"Ne...hoću prvo da mi sve ovo objasniš!" granula sam rukama po zraku kako bi mu pokazala na šta mislim nakon čega sam ruke brzo vratila u džepove jer je užasno hladno "Detaljno!" strogo sam nadodala na šta je on značajno podigao svoje obrve u smislu 'kad sam ja to bio detaljan?'

"Harry!!" glasno i strogo sam izgovorila njegovo ime nakon čega sam brzo prekrila rukama svoja usta jer je moj glas odjeknuo šumom. No super sad sam probudila medvjeda!! Harry se glasno nasmijao a ja sam skupila svoje obrve. Mrzim ovaj njegov osmijeh kad se smije a ja ne znam šta je zanimljivo.