Nova šansa - |Završena| #2

90. dio

■BARTOL POV■

Čekao sam da mi odgovori na postavljeno pitanje dok sam se borio za zrak. Bojao sam se odgovora. Priznajem.. ali kada sam čuo riječi.

"S tobom želim sve."

Od danas se sve mijenja na bolje. Od danas smo opet jedno. Širok osmijeh je krasio lica.. ali još jedna stvar je ostala da se riješi prije nego spustim usne na njezine.. ovaj put kao njezin dečko.

"Moramo razgovarati."

"Slušam te."

Znao sam da ne trebam gubiti vrijeme pa sam otvorio temu s nadom da ćemo nastaviti dalje kao partneri.

"Ne znam sjećaš li se, ali na vikendici sam ti rekao kako sam usvojio kćerku.."

Izgovori.

"Marta."

Klimnem glavom pa nastavim razgovor.

"Da, Marta. Ona je kod mene. Moja je.."

"Ali rekao si da nemaš biološke djece osim Luke?"

Udahnem duboko. Ovaj razgovor neće biti lak. Imati će mnogo pitanja i prekidanja konverzacije.

"Nije moja biološki, ali kao da jeste. Smatram je svojom, Linda. Kod mene je i ne žel.."

Još jedno prekidanje monologa.

"Želim da je zadržimo, Bartole."

Nakon ovoga nije bilo potrebe da se nastavlja razgovor. Dobio sam odgovor koji sam želio.

"Biti ću joj mama ako dozvoliš."

Usne su pronašle njezine i spojile su se u dug poljubac koji je označio početak nečega novog, a i nastavljanje.. ono što se nikada nije ni zaustavilo. Ljubav koja je između nas.

"Biti ćeš joj najbolja mama, kao i Luki."

Izgovorim nakon poljupca, a onda čujem kucanje i otvaranje vrata zajedno s njezinim riječima.

"Jedva čekam da je upoznam."

"Doktore?"

Obratim mu se kada vidim da ide prema nama, a onda ustanem i rukujem se s njim.

"Donosi vam dobre informacije."

Linda ga je gledala i čekala da čuje šta ima da nam kaže.. znao sam već šta ću čuti. Razgovarao sam s njim prije toga, ali sam želio da čuje od njega.

"Vidim da si sada djelomično dobro, možeš ići doma, ali uz jedan uslov."

Lice joj je ozario osmijeh, a stisak na ruci se povećao. Čuvala me je za ruku.

"Koji uslov, doktore?"

Postavi mu pitanje.

"Moraš strogo da miruješ i izbjegavaš stres do kontrole."

Klimne glavom potvrdno.

"U redu, doktore. Hvala Vam."

"A Vi gospodine Bartole, svratite u ordinaciju. Na čeku koji ste uplatili ima novca više no što treba."

Linda me je pogledala.

"Novac koji je ostao, želim da iskoristite za djecu kojoj je potreban."

"Hvala Vam, gospodine Bartole. Otpusnicu možete podići kada se spremite."

Izašao je iz sobe, a onda sam dobio riječi koje sam očekivao.. poznavajući Lindu.

"O kakvom novcu se radi? Ti si platio moj boravak ovdje i sve što je bilo potrebno? Ali Bartole mi tada nismo bili zajedno. Nisi trebao to da uradiš.."

Nisam znao kako da zaustavim bespotreban razgovar pa sam spustio usne na njezine.

"Želiš li živjeti kod mene?"

Kroz poljupce joj postavim pitanje.

"Ali.."

Odmaknem se od nje.

"Ali šta..?"

Gledala me je nijemo nekoliko trenutaka, a onda izgovorila.

"Ali davno smo trebali početi živjeti zajedno."

"Lopove jedan."

Uštinem je blago za obraz.

"Izvinite što vas prekidamo."

Sofijin glas sam mogao prepoznati bilo kad, a onda sam čuo i Teodorov.

"Čuli smo za dobre vijesti, a onda smo otvorili vrata i vidjeli još bolje."

Četiri osmijeha su se čula u sobi. Došli su do nas, a Linda se ustala s kreveta i zagrlila Sofiju koja joj je odmah uzvratila zagrljaj. Pozdravio sam se s Teodorom.

"Idemo kući, napokon!"

Izgovori Sofija, a onda ponovim isto za njom. Svi smo znali šta to znači.

"Idemo kući, napokon!"

"Ono što se dugo čeka bude najslađe, brate."

Teodor mi se obrati. Linda se vratila u moj život. Sreća je došla u moj život. Ustanem pa joj se približim i privučem je sebi u zagrljaj, isto to je uradio i Teodor Sofiji.

"Opet kao nekada."

Sofija nam se obrati, a onda Teodor uzvrati.

"Ali ovaj put pametniji."