Nova šansa - |Završena| #2

19. dio

■LINDA POV■

"Tetkino Sunce.."

Gledala sam nasumično Sofiju koja je ljuljuškala Luku uz neprestano tepanje pa svog sina koji joj je savršeno pristajao. Biti će jednog dana jako dobra majka, sigurna sam u to.. ali prvo treba vremena da joj prođu misli o tome kako ne želi dijete.

Maksim je već pola sata u kuhinji jer svi mi jako dobro znamo da Sofija i ne uživa u kuhanju.. a meni nisu dozvolili da ustanem iz kreveta. Natjerali su me da ležim, barem neko vrijeme uz riječi da sam umorna i da trebam odmarati. Govorili su istinu, osjećala sam veliku dozu umora koja me je tjerala na san, ali sam se trudila da ga izbjegnem.

Želim uživati u našim trenutcima. Moja sestra i sin, ali i Maksim su sa mnom. Dijele moju sreću, identično kao što su dijelili i teške trenutke.. baš one trenutke u kojima sam poželjela da iskočim iz vlastite kože.

Gdje je Bartol i šta radi? Zna li da je postao otac, raduje li se barem malim dijelom srca ili mu je ipak svejedno? Može li mu biti svejedno ako je postao otac, ali njemu nije prvi put da postaje roditelj kao što je meni. On već ima jedno dijete.

Udahnem duboko te na trenutke sklopim oči. Ponovo su me počele mučiti iste misli.. on u njima. Kada će mi prestati stvarati pritisak u glavi i srcu? Hoće li se to dogoditi?

"Linda.."

Maksimov tih glas me dozove pa otvorim oči i suočim pogled s njegovim dok nas je Sofija gledala.

"Jesi li dobro?"

Klimnem glavom potvrdno uz odmjeranje njegovog tijela. Zgodan je, žile na rukama mu se ocrtavaju i tjeraju me da počnem zamišljati kako me obrađuje njima.. o ne, Linda. Ne možeš da misliš o tome. Opomenem sama sebe.

"Spremio sam na ručak."

"Nikada nećeš naći boljeg dečka od njega."

Obrati mi se i Sofija. Kada bi samo znali da ne želim boljeg nego onog čije sam dijete rodila.. mislim da nikada više ne bi progovorili sa mnom. Njih sam uvjerila da mi Bartol nije važan, još samo sebe da uvjerim u laž.

"Dođi.. polako."

Maksim me je uzeo za ruku i pomogao mi da ustanem s kreveta. Sofija je odnijela Luku u krevetac pa ćemo ručati. Njegov dah mi je zagrijao vrat, a oči su se same zatvorile. Najviše osjećam kada su mi oči zatvorene, možda zato što tad..

"Poslije ručka ću morati otići do salona jer su se dogodili problemi, ali brzo ću se vratiti."

"Ne trebaš dolaziti više za danas. Svakako ćemo mi većinu vremena prespavati."

Njegov dlan mi završi na obrazu, tako nježno, a pogledi su držali pažnju jedan drugog.

"Ljubavi.."

Poslije ove riječi, sklonim pogled od njega. Ne želim da me zove ljubavi jer ja nisam ljubav. Sve sam samo nisam ljubav.. i da, znam kako nije lijepo od mene da se ponašam prema njemu, nekoliko sati lijepo, a onda skroz suprotno tome. Nije zaslužio, ali ovo su trenutci u kojima zbog nedostatka prisustva jedne osobe, dolazi do nervoze i lošeg ponašanja prema drugoj osobi.

"Želim ti pomoći oko Luke.. ne želim da budete sami."

"Biti će Sofija."

Kratko odgovorim i sklonim se od njega. Lakše ću podnijeti njezino prisustvo nego njegovo. Možda ću sutra biti bolje kada se probudim, ali danas nisam raspoložena.

"Spava li Luka?"

Pitam Sofiju koja je sjedila za stolom i bez čekanja na nas jela. Izraz lica joj je pokazivao zadovoljstvo.

"Spava. Nisam vas čekala jer mi se učinilo previše ukusno, a kada sam probala onda nisam mogla prestati da jedem."

Blago se nasmiješim i sjednem pored nje, pridruži nam se i Maksim koji je gledao u mene.. tužno.

"Ne mogu jesti, nisam gladna."

Slagati ću ako kažem da ne izgleda ukusno, ali ne mogu. Mislila sam da ću moći barem nekoliko kašika, ali ne mogu.

"Napravio je tvoje omiljeno jelo. Moraš jesti."

Pogledam u njega koji je gledao u svoj tanjir i igrao se s vilicom. Sofija je u upravu, ali ipak ustanem uz riječi.

"Jesti ću poslije. Vama želim dobar tek."

Izađem iz kuhinje i odem kod Luke u sobu te se približim krevetcu pa prije nego što mu se obratim, čujem Sofijin glas iza sebe.

"Stvarno nije u redu kako se ponašaš prema njemu. Momak se trudi, ne malo, previše se trudi oko tebe i nije zaslužio da mu odbiješ hranu."

Nisam se okrenula prema njoj, ali to nije značilo da ona nije napravila još nekoliko koraka i stala ispred mene, kratko pogledavši u Luku koji je mirno spavao. Ruke spusti na moja ramena, što je značilo da je trebam pogledati.

"Nije lijepo davati lažnu nadu, nekome. Znaš Linda?"

"A ti mi pričaš o tome?"

"Da imam osobu poput Maksima pored sebe, sigurno da mu ne bih dala lažnu nadu. On je spreman da učini sve za tebe i Luku. Linda.. to nije mala stvar."

Slegnem ramenima, ne znam šta da kažem jer je svaka riječ istina. Maksim ne zaslužuje da se ponašam loše prema njemu, ali samo nisam gladna. Ne mogu na silu da jedem, biti će mi muka.

"Večeras mu dozvoli da ostane pored vas."

"Ne želim, Sofija. Vidjeti ćemo se sutra."