Nova šansa - |Završena| #2

35. dio

■TEODOR POV■

"Je li Bartol kod kuće?"

Pogled na nju mi pokvari čitav dan. Bartol me je zvao da dođem kod njega i Marte na pivo prije nego izađemo u šetnju, ali sada mi vrata otvara Dijana.

"Morao je do firme, brzo će se vratiti."

Nije mi rekao da će ići u firmu danas, niti mi je spominjao da postoje problemi, ali možda se nešto dogodilo iznenada te je morao otići. Martin plač mi privuče pažnju, a potom čujem Dijanu kako izgovara.

"Uđi dok ne dođe."

Šta da radim? Hoću li ući i pričekati ga ili ću se okrenuti i otići pa ga sačekati negdje drugo? Da, to ću uraditi. Ne mogu gledati Dijanu. Okrenem se kako bih krenuo, ali tada ugledam njega kako se kreće prema meni.

"Ulazi."

Sklonim se u stranu kako bi ušao te za njim uđem i ja.

"Doći ću samo da se presvučem i istuširam. Unutra je Marta, budi s njom."

Nisam stigao ništa da kažem, otišao je u sobu. Pogledam u dnevnu i na podu vidim Martu kako se igra, dok Dijana sjedi na krevetu i gleda u mene. Često sam se pitao kako Bartol može da živi s njom, pod istim krovom. Korak za korakom i dođem do Marte te je poljubim, a potom je uzmem u naručje.

"Teo.."

Njezin glas me podsjeća na glasove iz horora. Jeziv je. U glasu joj se osjeti kolika je nevolja i koliko mržnje posjeduje u sebi. Totalna suprotnost Lindi, djevojka koju je život pregazio, a ostala je pozitivna i nasmijana.

"Hej!"

Dodir na dnu leđa me natjera da se okrenem prema njoj i pogledam je. Stoji tačno iza mene pa bez obzira na pažnju koju je željela, ostavi dlan na mojim leđima. Neugodni trnci prođu kroz kičmu te se odmaknem korak od nje, zajedno s Martom u zagrljaju.

"Zašto bježiš od mene?"

Ja korak unazad.
Ona korak unaprijed.
Ja od nje.
Ona prema meni.
Njezine oči poput mačke kada lovi svoj plijen su me plijenile.

"Neću ti ništa.."

Spusti dlan desne ruke na slobodnu stranu mojih prsa, tačno pored Martinog stomačića.

"Ali tako bih voljela da mi radiš svašta. Želim da te osjetim.. da te imam u krevetu."

Želudac mi se okrenuo, poslije riječi koje sam čuo. Zbog žena poput nje će mi se zgaditi ženski rod, mojih godina.

"Ja sam Bartolov najbolji prijatelj, pored toga sam vam kum. Počni se ponašati normalno."

Frknem ljutito na nju. Svjestan sam da se od nje može svemu nadati, ali da će mi izgovoriti što je prije nekoliko momenata, ni sanjao nisam. Bartole dolazi!

"Nije mi bitno šta si kome, jedino je važno tvoje ime i imovinsko stanje."

Odmaknem se od nje, ali poput komarca koji ne dozvoljava slobodu, hoda za mnom i Martom. Strpljenje mi izmiče kontroli, želio bih joj svašta reći, ali neću zbog Bartola.

Pitanje koje mi se vrzma po mislima jeste, ako je spremna meni da se ponudi, šta mu radi iza leđa, s drugim muškarcima? Znam da je ne voli, ali isto tako ne znam zbog čega je još uvijek s njom, zašto se ne razvede? Jednostavno ode od nje, a ne da ostaje sa ženom koja ga ni u kakvom segmentu nije zaslužila.

"Imaš tijelo koje je isklesano, svaki mišić ti se ocrtava na tijelu, a ja sam željna da me netko dobro.."

Bat koraka koji su ušli u dnevnu ju je natjerao da završi govor koji nije imao nikakvog smisla. Isti ti koraci su meni donijeli svjetlost i spas. Odmah se odmakela od mene, bez ikakvih riječi je napustila prostoriju. Bartol je gledao u mene i Martu nekoliko sekundi te nam se približio, uzevši je sebi.

Trebam li mu odmah reći što se dogodilo ili da pričekam? Ne znam, ali u jedno sam siguran da ću mu reći, apsolutno sve što se dogodilo dok ga nije bilo sa nama.

"Hoćemo li ostati kući ili.."

Nisam mu dozvolio da završi rečenicu jer ne postoji nijedan sekund koji želim provesti ovdje dok je ona u kući.

"Idemo gdje smo i dogovorili."

Nervoza mi je vladala tijelom kao da sam učinio nešto pogrešno, a nisam. Siguran sam da nije moja krivica njezino ponašanje. Osobe poput nje su takve. Ne biraju ni mjesto, ni vrijeme.

Bartol nije ništa rekao na moje riječi, samo smo krenuli prema izlaznim vratima. Jedva sam čekao da izađem na zrak koji mi je u ovom trenutku bio prijeko potreban. Više nego ikada prije.

"Nešto se desilo, brate?"

Shvatio je po meni da se nešto dešava, a kako i ne bi. Bilo je nemoguće da se ne primijeti. Nisam ni želio sakriti jer sam čekao da izađemo te da mu saopštim sve što se dogodilo.